Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
14. prosinca 2018.
Predstava SNG-a u HNK-u

"Jugoslavija, moja dežela": Gdje se nije mislilo, dugo će se ratovati

Yu mitovi i yu ratovi – prizor iz predstave ljubljanskog kazališta / Foto SNG
Yu mitovi i yu ratovi – prizor iz predstave ljubljanskog kazališta / Foto SNG
Autor:
Objavljeno: 19. siječanj 2016. u 10:34 2016-01-19T10:34:12+01:00

Premda »Jugoslavija, moja dežela« u kazališnom smislu ostaje prilično naivno i dramaturški nezrelo djelo, završni dijalog oca i sina sigurno je i literarno i glumački pravo malo remek-djelo novije postjugoslavenske književnosti

Ovako je to formulirao Tukidid, strarogrčki egzilant, ujedno i jedan od najlucidnijih povjesničara ratova: »Država koja povlači liniju razdvajanja između čovjeka koji za nju ratuje i čovjeka koji za nju misli, osuđena je na to da se za nju bore budale, kao i da za nju misle kukavice«.

U režiji Ivice Buljana u predstavi »Jugoslavija, moja dežela«, a prema predlošku slovenskog pisca Gorana Vojnovića, Jugoslavija je zemlja u kojoj gotovo nitko ne misli. Svi su uljuljkani u narodnu glazbu, solidno pivo i mitove o Titovom izabranom narodu. Mit je toliko duboko sidrište jugoslavenske svakodnevne ideologije da se čini kao da na sceni gledamo etnografske ili folklorne uzorke kolektivnih sjećanja.

Prva dva sata trosatne predstave najviše podsjećaju na monotone, krajnje shematične provincijske pučke igrokaze s pucanjem i pjevanjem. Veoma ih je teško pratiti kao umjetnički materijal, jer ni scenski prostor, ni način izvedbenog hrvanja s plošnim likovima i situacijama (namjerno) ne donose pomak prema estetskoj transformaciji narativnog materijala. Zadnjih sat vremena izvedbe, međutim, pokazuje upravo Tukididovu poantu: gdje se nije mislilo, dugo će se i okrutno ratovati.  

Zarobljenici obiteljskih mitova

Potraga koju ovom predstavom grade i Goran Vojnović kao pisac predloška i Ivica Buljan kao redatelj i glumac Marko Mandić kao nositelj glavne uloge Vladana i čitav ansambl Slovenskog narodnog gledališča, vrlo je kompleksna varijacija Edipove potrage. S nekoliko bitnih razlika: sin nije ubio svog oca, ni namjerno ni slučajno. Otac je živ. Otac je masovni ubojica i ratni zločinac. Sina zanima kakav je etički, a ne etnički sastav takvog oca. Kako se postaje haaški optuženik? Što točno nasljeđuje dijete optuženika?

Drama prati sinovljevo putovanje od postaje do postaje raspitivanja o vlastitoj obitelji, koja je ujedno i zajednička državna obitelj po imenu Jugoslavija. Pozornica je puna konfekcijskog namještaja, konfekcijske rasvjete, gigantskih reklama, slavnih TV prijenosa, viceva i psovki (scenografija: Aleksandar Denić).

Kad sin konačno doputuje do oca (glumački pogođeno snishodljiv Matjaž Tribušon), susreće gotovo balzamiranu figuru koja je 1991. godine mirno prihvatila ne samo rastanak sa svojim najbližima, a u korist služenja Jugoslavenskoj narodnoj armiji kao neupitnoj majčici državnog režima, nego i osobu koja vjeruje da djedovska priča o političkim klanjima opravdava svaku novu rundu osvetničkog ubijanja. Znate taj refren: ustaše zaklale četnike (ili obrnuto), pa su četnici zaklali ustaše (ili obrnuto), pa su ustaše opet zaklali četnike (ili obrnuto)... i tako unedogled.

Predstava veoma polako stiže do kulminacije u kojoj briljira glumac Marko Mandić, dozvoljavajući si i potresno necenzurirano dječje jecanje zbog očinske hladnoće prema konkretnim ljudima (otac više vjeruje u svetu ideologiju osvete kao sudbine nego u svoje dijete), ali i analitički odmak od čitavog programa »zapamti zločin i onda ga ponovi«. Politički, to je ključno mjesto i romana i predstave – mjesto zagovaranja neočekivanog, nenametnutog i bolno kritičkog izbora.

Zemlja sljedbenika i pristaša

Zato finale predstave »Jugoslavija, moja dežela« baca i drugačije svjetlo na gomilanje klišeja tijekom prvog tijela izvedbe. Vladan, naime, postepeno prerasta u lik koji želi više od »tuđe istine«, više od pasivnog preuzimanja tuđih stavova i trauma. Želi slobodu da misli i zato ne ratuje.

Ulogu Vladanove dramske majke Duše igra Nataša Barabar Gračner, točno onoliko gorko, gordo i tmurno koliko to uloga i zaslužuje, posebno u sceni razračunavanja sa sinom, koji joj priznaje da im je odnos pukao u trenutku kad je s njim prestala govoriti jezikom njegova djetinjstva. Predstava na različite načine bilježi sudare slovenskog, srpskog i hrvatskog kulturnog kruga, točnije rečeno specifičnih zona ponašanja, koje se ne razlikuju samo po Vuku Karadžiću, Ljudevitu Gaju ili France Prešernu kao ideolozima jezika, nego i po emocionalnim koordinatama.

Vladanovu djevojku Nadju igra Nina Ivanišin, naglašavajući  potrebu lika da se distancira od mladića koji je opsjednut svojim ocem, ratnim zločincem. Općenito je kozmos Vojnovićevih likova prepun vojnih, muških, sljedbeničkih figura, na čijem je čelu sjajni Jernej Šugman kao eksplozivni i pri tom izrazito privrženi, empatični Emir.

Uz Vladana, Emir je jedini Vojnovićev lik koji krši naredbe »Samo nemoj filozofirati« i »Samo nemoj talasati«, kako je svijet balkanske ili južnoslavenske palanke definirao nezaobilazni sociolog Radomir Konstatinović. Emir, doduše, ostaje u krilu majke armije, ali ima o cijeloj mašineriji poslušnosti neotuđivo vlastito mišljenje.

Kritika mitova i ratova

Pa premda »Jugoslavija, moja dežela« u kazališnom smislu ostaje prilično naivno, prekomjerno jednolično i dramaturški nezrelo djelo, završni dijalog oca i sina sigurno je i literarno i glumački pravo malo remek-djelo novije postjugoslavenske književnosti, umorne od ljudi koji su se ratovima priklonili samo zato što su više vjerovali u ideju bilo zajedničke, bilo odjelite države, nego u konkretno poštovanje prema susjedima.

Vojnović je definitivno na strani čovjeka koji misli i suosjeća, a ne na strani bilo političkog, bilo osobnog zamjeranja. Utoliko »Jugoslavija, moja dežela« na pozornicu donosi i određenu zrelost zaustavljanja nasilja.

Šteta što je jedan dio publike napustio predstavu u pauzi, ne dočekavši kritiku yu-mitova i yu-ratova. No čak i ta vremenska prerastegnutost i prenatrpanost predstave govori o tome do koje su mjere osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća još uvijek tabuirano područje, kojemu se važno vraćati mimo nostalgije i potisnute tjeskobe. I opet su Vojnović i Buljan u pravu: treba prepoznati i prekinuti nagovor na mržnju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka