Klavirist i skladatelj u utorak u Puli

Jason Moran dolazi u Hrvatsku: “Na svijetu postoji samo dobra i loša glazba”    

Davor Hrvoj

Sve oko nas je glazba - Jason Moran / Foto DAVOR HRVOJ

Sve oko nas je glazba - Jason Moran / Foto DAVOR HRVOJ

Izrastam iz sjemena što ga je zasijao M-Base. Pripadam drugom naraštaju M-Base pokreta. Surađivao sam s mnogim predstavnicima pokreta poput Grega Osbyja, Stevieja Colemana, Lonnieja Plaxica, Cassandre Wilson, Davida Golmorea, upoznavši se s načinom kreiranja njihove glazbe i spoznavši zašto su postali relevantne osobnosti na sceni



Klavirist i skladatelj Jason Moran će 12. studenoga nastupiti u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, na posljednjem ovogodišnjem koncertu festivala Backstage Live Pula. Moran je klasično obrazovan glazbenik. Iako je odmalena slušao jazz ploče iz roditeljske kolekcije, svirao je klasičnu glazbu, a volio je i hip-hop.


Poznat je kao glazbenik suvremena jazz pristupa, koji tradiciju obogaćuje novim zamislima. Spaja žanrove i očituje poštovanje prema tradiciji jazza (radne pjesme, pjesme zatvorenika, blues), klasične glazbe i drugih stilova.


Otvoren je prema skladbama stilski različitih autora, od Ellingtona preko Bjork i Afrike Bambaataae do Brahmsa, Schumanna, Prokofjeva i Johna Cagea, te glazbe iz filmova slavnih redatelja poput Kurosawe i Coppole.




Kao vođa sastava snimio je petnaestak albuma. Dobitnik je mnogih priznanja i nagrada, među ostalima nagrade Udruženja jazz novinara za glazbenika u usponu karijere, koju je dobio 2003. U glasovanju kritičara Down Beata više je godina zauzeo vodeće pozicije u kategoriji zvijezda u usponu karijere – kao najbolji klavirist, skladatelj i jazz umjetnik, a u Playboyu je bio proglašen najboljim jazz umjetnikom godine.


Moran će u Puli nastupiti sa svojim dugogodišnjim triom The Bandwagon, u kojem svira uz basista Tarusa Mateena i bubnjara Nasheeta Waitsa.


Kako djelovanje sa stalnim triom, u kojem godinama sviraju isti glazbenici, utječe na vaše stvaralaštvo?


– Važno je svirati s glazbenicima kojima vjeruješ. Zajedno smo napredovali i stvorili vlastiti zvuk. Sviranje s tim trijem uvijek je šokantno jer članovi ne donose uvijek ono što očekuješ od njih. Kad za trio skladam novu glazbu, nije nužno da znam kako će zvučati u konačnici. Članovi trija možda čuju nešto što ja ne čujem i to će odsvirati na taj način. Daju prijedloge. Svi sviramo i u drugim sastavima, od kojih su neki doista izvrsni, ali naboj i vatrenost što ih ostvarujem s Tarusom Mateenom i Nasheetom Waitsom od samih njezinih početaka, pa sve do danas nigdje drugdje ne susrećem.


Jason Moran / Foto Davor HRVOJ


Jason Moran / Foto Davor HRVOJ



Pjesme zatvorenika


Smatrate li se nastavljačem djela suvremenih džezista poput Stevieja Colemana, Cassandre Wilson, Grega Osbyja i ostalih glazbenika koji su se okupljali oko M-Base udruženja i koji su se tijekom 1980-ih pojavili s novim idejama?


– Izrastam iz sjemena što ga je zasijao M-Base. Pripadam drugom naraštaju M-Base pokreta. Surađivao sam s mnogim predstavnicima pokreta poput Grega Osbyja, Stevieja Colemana, Lonnieja Plaxica, Cassandre Wilson, Davida Golmorea, upoznavši se s načinom kreiranja njihove glazbe i spoznavši zašto su postali relevantne osobnosti na sceni. Mnogo je glazbenika koji se izravno nadahnjuju njima, rabe njihove ideje baš kao što su oni koristili ideje svojih prethodnika. Slušajući glazbu Cassandre Wilson osjetio sam njezino Mississippi nasljeđe, njezin široki pristup bluesu i očitovanje poštovanja prema njegovu značenju. Suradnja s njom bila je jedan od značajnijih trenutaka u mojoj karijeri. Otvorila mi je vidike i ukazala na nove mogućnosti. Pokazala je kako biti progresivan, a ipak uspješan.


Je li se pristup Cassandre Wilson tradiciji južnjačke glazbe odrazio na vaš rad?


– Definitivno. Uspio sam shvatiti što ta glazbena tradicija znači meni kao Teksašaninu. Svirao sam glazbu za koju sam mislio da je odraz mog odrastanja i okoline u Houstonu. U Teksasu se ništa ne događa brzo. Sve je usporeno. Želio sam kreirati glazbu koja neće odražavati žurbu. To sam naučio od bluesa. Blues glazbenici nisu brzali. Bili su odmjereni. Pri snimanju tog albuma želio sam raditi polako – kako se to radi u Teksasu.


Kako su pjesme zatvorenika utjecale na vašu glazbu?


– Pjesme zatvorenika povezane su sa spiritualima i glazbom američkih robova s kraja 19. stoljeća. Pjevajući uz svakodnevne radne aktivnosti, zatvorenici su zvučali poput zborova. Bilo je to predivno – mada kao zatvorenici nisu bili u sjajnoj situaciji, stvarali su glazbu bez premca, koja se nije mogla čuti nigdje drugdje osim u američkom zatvoru. Želio sam da moja glazba bude odraz toga. Želio sam izgraditi isti sustav poziva i odgovora. »Skladbe Gangsterism On The Rise« i »Gangsterism On The Set« temelje se na jednoj od zatvoreničkih pjesama.


Nenapisane note


Kako je nastao ciklus skladbi »Gangsterism« i kako napredujete u ostvarenju samonametnutog zadatka da ćete skladati pedeset skladbi te tematike?


– Skladbe pod tim nazivom nadahnute su skladbom »Erato« Andrewa Hilla. Prva je bila »Gangsterism On Canvas«. Svaku skladbu iz tog niza nastojim preodjenuti, ogrnuti je novim ruhom. Na svakoj ploči moram imati temu pod nazivom »Gangsterism«, kao vlastiti put u skladateljskom napredovanju. Moram istraživati u svakom ponovnom pokušaju. Želim beskonačno raditi na jednoj temi. To je dio moje zadaće kao glazbenika – nastaviti s ciklusom »Gangsterism«, ponovo i ponovo, a da se nikad ne ponavljam, da niti jedna ne zvuči kao ona prije. Nakon trideset, četrdeset godina trebao bih imati mnogo skladbi.


Svaki od vaših albuma ostvaren je drukčijim pristupom. Na koji ih način planirate?


– Razmišljam holistički, koliko je to god moguće. Primjerice, pripremajući album »Same Mother« razmišljao sam o bluesu, ne samo kao o Chicago bluesu, nego o bluesu u odnosu na Afroamerikance, bluesu kao kulturi određene skupine ljudi, ali također i o tome kako bi se blues mogao očitovati u Rusiji. Zato sam odabrao skladbu Prokofjeva »Field of the Dead«.


Prokofjev na blues način?


– Premda neće biti prepoznata kao blues, u toj je skladbi blues u osjećaju. Tragedija je tragedija, a radost je radost, bilo gdje u svijetu. To je tema iz filma »Alexander Nevsky«, koji donosi ratnu tematiku. Ne mogu zamisliti ništa što bi u sebi imalo više bluesa od sudjelovanja u ratu. Glazba je puna emocija, posebice tužnih.


Kako Schumanna i Brahmsa vidite u jazz kontekstu?


– Kod jazza je jedinstveno to što su glazbenici u stanju čuti neke elemente u određenoj skladbi koje netko drugi ne čuje. O tebi ovisi hoćeš li koristiti nešto što uistinu osjećaš. Adaptirajući neku skladbu, želim pokazati njezinu drugu stranu, očitovati da me ne nadahnjuju samo note napisane na papiru, nego i nenapisane note. Te ću note ja dodati djelu. U tome leži veličina glazbe. To se može učiniti s bilo kojim glazbenim djelom, bez obzira spada li u klasiku ili jazz.


Šokantni samplovi


Znači li to da, također, ne radite razliku između skladbi Dukea Ellingtona ili Bjork?


– Nikako. Ellington je uvijek govorio da je dobra glazba – dobra glazba. Na svijetu postoji samo dobra i loša glazba.


Zašto često koristite vokalne samplove?


– Za nas glazbenike koji putujemo svijetom uvijek je čudno slušati ljude kako govore materinjim jezikom. Uglavnom ne razumijemo što govore, ali u njihovu govoru čujemo određene linije, melodije. Tako sam počeo snimati ljude iz svih dijelova svijeta koji su govorili svojim jezikom. Poslije sam preslušavao te snimke i počeo ih rabiti u svojoj glazbi. Čuo sam da je isto radio i Hermeto Pascoal. Briljantna osoba.Odlično svira sva glazbala, a njegova glazba donosi visoku umjetničku razinu skladbi i još više aranžmana za sve vrste ansambala. Neizmjerno je uzbudljivo slušati glazbu tako sjajne osobe. Svemu pristupa na doista osoban način.To je djelomice i zbog toga što dolazi iz Brazila, a glazba je snažan dio njihove kulture. Zahvaljujući njemu, naučio sam više o zvukovima i shvatio da je sve oko nas glazba. Primijenio sam njegovu ideju na svoju glazbu. Ljudi misle da su došli na uobičajeni jazz koncert, a dočeka ih razgovor na turskom jeziku. To ponekad djeluje šokantno.

Kako gledate na nove pristupe jazzu i na budućnost te glazbe?


– Glazbenici poput Charlieja Parkera suvremenim su pristupom svirali pjesme s Broadwaya. Kad je John Coltrane snimio »My Favorite Things«, bila je to potpuno nova i suvremena glazba. Odlučim li svirati neku današnju hip-hop ili skladbu Afrike Bambaataae, bit će to samo nastavak tradicije sviranja popularne glazbe na vlastiti način. Prva Coltraneova izvedba skladbe »My Favorite Things« potpuno je drukčija od one koju je svirao pred kraj života. Takav je pristup neko vrijeme bio u sjeni.Nije, primjerice, bio uvriježen tijekom 1980-ih, ali krajem 1990-tih ponovo je postao značajnim dijelom pristupa glazbi.To je dio prihvaćanja suvremenih kretanja na glazbenoj sceni. Nastojimo pronaći i istaknuti osobnost, vlastitu kulturu i tradiciju. Nama Afroamerikancima jako je teško proniknuti u vlastitu kulturu i povijest jer nam je daleka. Oduzeli su nam naše korijene. Kad spoznamo ponešto od toga, sami moramo kreirati ostalo.