Izložba »Andrija Maurović: između političkih ideologija i pornografije«, otvorena u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, nije veleizložba, nije postavljena na tko-zna-koliko stotina ili tisuća kvadrata, ali jest velika i važna jer Maurovića – kojega se u javnosti često nepravedno svodi »samo« na oca hrvatskog stripa – prikazuje u mnogo širem rasponu stvaranja – od karikature, stripa i plakata, do ilustracija i slika – i to kroz dvije teme koje su omeđile njegovo šest desetljeća dugo stvaralačko razdoblje: jedna je politika predstavljena kroz idelogiju, a druga je erotika, odnosno pornografija.

Već prvi izložak, karikatura »Demokracija« objavljena u dubrovačkom »Ježu« 1921. godine, spaja političko i erotsko/pornografsko. Ona je politička, ali ima snažne erotske konotacije, snažne onoliko koliko se u to doba moglo objavljivati karikature erotskoga sadržaja, a da taj skaredan sadržaj ne izazove javnu sablazan. Kustosica izložbe Radmila Iva Janković konstatirala je da su politika i pornografija na neki način životni put Andrije Maurovića: počinje erotikom i politikom i tako i završava. Izložba je »mala, ali intenzivna i nabijena«, a Maurovićevim radom predstavljeno je i kako se on snalazio i preživljavao u trima režimima, smatra Janković.

Tri razdoblja

Tri režima, možda bolje tri razdoblja, doista su okosnica izložbe – prije Drugog svjetskog rata, za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije Drugogsvjetskog rata. U prvoj fazi Maurović je predstavljen kao karikaturist, kojemu nije mrska jetka ironija kao sredstvo kojim komentira i objašnjava političke i društvene fenomene. Već 1933. Maurović je narisao Hitlera okruženog bodljikavom žicom i napisao »Nobelovu nagradu za mir dobiva ove godine – Hitler«. Zatim je narisao i objavio, također u »Koprivama«, i Mussolinija: talijanski duce prikazan je kao izobličeni degenerik. Maurović i mladi ljudi koji su uređivali »Koprive« na vrijeme su uočili i shvatili zlokobnu opasnost nacizma i fašizma.

Nacrtao je Maurović, u čast i slavu zasluga države i zagrebačke gradske općine koji su osnovali »obdanište« za bolesne radnike i siromašne građane, ilustraciju popraćenu riječima »Veselite se, bolesni«. Bavio se Maurović – u vrijeme kad se mnogi time nisu bavili, čak ni razmišljali o tome – i ženskim pravima, a bavio se (o tome se već i razmišljalo i mnogo govorilo, a mnogi su se njima i bavili) i radničkim pravima. Međuratno je razdoblje obilježeno velikom raznolikošću, ne samo tematskom. Do sredine tridesetih godina Maurović je ilustrirao najmanje 150 knjiga za poznatog izdavača Kugli (moguće je da je ilustrirao i 300). U svijet stripa Maurović ulazi 1935. godine kad objavljuje »Vjerenicu mača«, a ubrzo objavljuje i SF strip »Ljubavnica s Marsa« prema scenariju Krešimira Kovačića kojem je kao predložak poslužio roman Alekseja Tolstoja.

SF je za Maurovića i Kovačića samo sigurno utočište iz kojega progovaraju o ideološkim temama vremena, posebno međuratne ljevice. Sam je Maurović kazao da je »Ljubavnica s Marsa« bila politički protest i propaganda protiv kapitalizma. Druga polovica tridesetih iznimno je produktivno razdoblje Maurovića; tada je svoje stripove objavljivao u zagrebačkom dnevnom listu »Novosti«, a od 1936. do 1938. zarađivao je toliko da je svakoga mjeseca mogao kupiti kuću. Vrijeme je to i njegova neurednog, raspojasanog života, što će osjetiti na zdravlju i korjenitoj promjeni načina života. No, to razdoblje, inače dobro poznato i istraženo, uvelike baš zato, na ovoj je izložbi zaobiđeno.

Povijesni stripovi

Druga faza je Drugi svjetski rat, koji je za Maurovića imao dvije podfaze – do odlaska u partizane i poslije odlaska u partizane. Do odlaska u partizane radio je povijesne stripove. Iznimno popularni »Knez Radoslav« prodavao se i u 70.000 primjeraka, crtao je i »Tomislava« (nakon njegova odlaska u partizane crtati ga je nastavio Albert Kinert) i na izložbi su predstavljeni i »Radoslav« i »Tomislav«. Prema svemu do sada dostupnome, tvrdi autor izložbe i profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu Frano Dulibić, Maurović nije veličao ustaštvo; njegovi povijesni stripovi su naprosto povijesni stripovi. S ustaškim režimom imao je problema, dva puta je hapšen, a nakon drugog hapšenja 1943. shvatio je da treće hapšenje ne bi preživio i taj ljevičar i antimilitarist priključuje se partizanima gdje crta partizanske motive.

Treća faza započinje završetkom rata i prvi dio te faze, do 1951. godine, iz Maurovićeve je vizure paradoksalan. Najvažniji autor stripa i ljevičar, partizan aktivan u kulturno-prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a, ne može objavljivati stripove jer strip je u prvoj fazi socijalističke Jugoslavije bio odbačen kao buržoaska umjetnost i tek nakon nekoliko godina je rehabilitiran (sličnu sudbinu doživio je i džez).

– Tada se Maurović vratio ilustraciji i plakatima i izuzetno dobro se snašao. Kad je riječ o socrealizmu, stilski je možda u plakatu najpročišćeniji. Od onoga što je radio oni su najviše u duhu vremena, prije i poslije toga on je realist, ne slijedi trendove koje ćemo vidjeti s Exatom 51 i Novim tendencijama, pojašnjava Maurovićev poratni rat Dulibić.

»Maurović nije ni pročitana ni zatvorena knjiga kad je riječ o plakatu, jer »on ima zlatno mjesto u povijesti stripa, ali pitanje uloge u povijesti plakata, i političkog i filmskog, tek treba istražiti i valorizirati«, smatra Dulibić.

Povratak erotici

Pri kraju karijere Maurović se vratio erotici i pornografiji kao temama. Međutim, postoji razlika između mladog i starog Maurovića kad je riječ o tim temama. Za Dulibića je neprijeporno da u mladosti Maurović radi erotske karikature i zato što to uredništvo traži. Takve su karikature popularne; teme odnosa muža i žene, preljuba, uvijek su intrigirale i zabavljale publiku.

– Kad se sedamdesetih godina prošlog stoljeća vraća slikarstvu s pornografskim elementima, on to radi da bi pokazao izopačenost čovječanstva u smislu materijalizma kojem ljudi teže. Već tada je smatrao da svijet ide kvragu i da će sve završiti u apokalipsi, a pornografske je stripove radio i za zabavu svojih prijatelje i sebe. Dakle, aspekti s kojih je on prilazio pornografiji kao temi i motivu su različiti, kazao nam je Dulibić. Prije 11 godina u Galeriji Klovićevi dvori postavljena je retrospektiva Maurovićevih djela (priredili su ju Frano Dulibić i Darko Glavan), a nakon toga se nije mnogo toga pomaknulo u istraživanju i valorizaciji velikog, raznorodnog i razasutog Maurovićeva djela.

Izložbu »Andrija Maurović: između političkih ideologija i pornografije« može se tumačiti ne samo kao prilika da se vide Maurovićeva djela (neka vrlo rijetko viđena u javnosti, poput nekih plakata), već i kao poziv da se cjelovitije obradi i valorizira Maurovićevo djelo jer, kako je kazao Dulibić, »ako ga svodimo samo na strip, činimo mu medvjeđu uslugu. U našem društvu popularna kultura još je uvijek podcijenjena, a drugo što je Maurović radio isto je tako važno i čeka obradu«.