Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
26. siječnja 2020.
Uz izložbu

"Upute za gledanje - Što bi tijelo htjelo?": Vodič za razumijevanje umjetnosti

"Upute za gledanje - Što bi tijelo htjelo?": Vodič za razumijevanje umjetnosti
"Upute za gledanje - Što bi tijelo htjelo?": Vodič za razumijevanje umjetnosti
Autor:
Objavljeno: 11. lipanj 2018. u 11:26 2018-06-11T11:26:24+02:00

Riječ je o prvoj izložbi iz serijala koji tematizira muzejsku kolekciju izložbama u novom prostoru MMSU-a u bivšem »Benčiću« te u Malom salonu. Kustosice su Vilma Bartolić, Ksenija Orelj, Sabina Salamon i Nataša Šuković, za edukacijski dio zadužena je muzejska pedagoginja Milica Đilas, a dizajn izložbe potpisuju Marino Krstačić-Furić i Ana Tomić. Izložbom »Upute za gledanje – Što bi tijelo htjelo?« zahvaćeni su umjetnički pokreti i ideje od druge polovice 20. stoljeća nadalje, služeći se tijelom kao mogućim vodičem za razumijevanje umjetnosti

U povodu 70. rođendana Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci do 1. srpnja može se razgledati izložba »Upute za gledanje – Što bi tijelo htjelo?«. Riječ je o prvoj izložbi iz serijala koji tematizira muzejsku kolekciju izložbama u novom prostoru MMSU-a u bivšem »Benčiću« te u Malom salonu. Kustosice su Vilma Bartolić, Ksenija Orelj, Sabina Salamon i Nataša Šuković, za edukacijski dio zadužena je muzejska pedagoginja Milica Đilas, a dizajn izložbe potpisuju Marino Krstačić-Furić i Ana Tomić. Izložbom »Upute za gledanje – Što bi tijelo htjelo?« zahvaćeni su umjetnički pokreti i ideje od druge polovice 20. stoljeća nadalje, služeći se tijelom kao mogućim vodičem za razumijevanje umjetnosti.

– U igri riječi sugeriranoj naslovom, upute za gledanje postaju upute za korištenje raznovrsnih umjetničkih radova kroz perspektivu tijela umjetnika, umjetničkog rada ili pak posjetitelja-promatrača – objašnjavaju kustosice. Kao prva i najveća cjelina izložbenog serijala, »Upute za gledanje« s pedesetak radova zauzele su prvi kat Muzeja, predstavljajući prvu preglednu izložbu MMSU-a nakon »Formalno – angažirano«, koja se dogodila u povodu 60. godišnjice Muzeja. Uz prikaz pojedinih antologijskih djela i kultnih imena, »Upute za gledanje« u manje-više linearnom slijedu po dekadama donose i manje poznata ostvarenja, birajući one radove koji su pridonijeli uzbudljivim mijenama u poimanju umjetničkog rada. Uvode nas u pregled višekratnih preoblikovanja (prihvaćanja ili odbacivanja) klasičnih estetskih kategorija lijepog i uzvišenog, kao i pozicije umjetnika u sveukupnosti civilizacijskih trzavica.

– Aktualni program koristimo kao priliku za uvježbavanje fleksibilnog modela postava, koji bi uz mogućnost nadopune i izmjene pojedinih cjelina, popratne edukacijsko-participacijske programe kontinuirano poticao interese za susretima s umjetnošću. Pritom se nastojimo umaknuti predodžbama o muzeju kao nevidljivom »hramu« umjetnosti, pokušavajući ga približiti kao društveni prostor koji iskušava konvencije u prosudbama umjetnosti – pojašnjavaju kustosice koncept izložbe.

Kronološki postav

Aktualna izložba »Upute za gledanje – Što bi tijelo htjelo?« postavljena je kronološki – od 1950-ih do dvijetisućitih godina. Prva cjelina naslovljena je »Praktično i razoreno tijelo – Novi likovni jezik pedesetih«. Taj novi jezik odnosi se na radikalni zaokret prema apstraktnom izričaju, a može se podijeliti u dvije naizgled nepomirljive struje – jedna je zagovarala racionalno i nesubjektivno stvaranje, držeći umjetnost kreativnim alatom za sveobuhvatnu obnovu društva, dok je druga zrcalila poratnu krizu humanizma, priklonivši se subjektivnoj gestualnoj slikarskoj liniji.

Skupina arhitekata i umjetnika osnovana u Zagrebu 1951. pod nazivom EXAT 51 (umjetnici čiji su radovi predstavljeni na izložbi su Božidar Rašica, Vlado Kristl, Aleksandar Srnec, Ivan Picelj) slikarstvo su koristili kao polazište plastičko-prostornih istraživanja. Tijelo slike tretiraju kao površinu na kojoj geometrijski oblici čvrstih rubova uspostavljaju dijaloški odnos ne imitirajući ništa viđeno u prirodi, već uspostavljajući temelje ukupnoj vizualnoj kulturi – grafičkom i produkt-dizajnu, arhitekturi i urbanizmu.

Grupa je 1952. bila pozvana na Salon novih realista u Pariz, bilježeći prvi međunarodni nastup umjetnika u poratnoj Jugoslaviji. Suprotno konstruktivističkim težnjama, međunarodno prisutan pokret enformela na materiju djeluje destruktivno – forma je poništena, tvarnost rastočena, ili pokapana, postajući time iskaz umjetnikove emocije (Ivo Gattin, Ferdinand Kulmer, Franc Rotar, Josip Vaništa).

Proizlazeći iz iskustva svijeta poniženog Drugim svjetskim ratom, tijelo enformelističke slike ili skulpture postaje izraz besmisla i nepovjerenja, razorene stvarnosti i razočaranja (Albert Kinert, Stevan Luketić, Ivo Kalina).

Kontinuiteti

Riječka Moderna galerija odigrala je važnu ulogu u procesu emancipacije apstraktnog jezika u zemlji, organizirajući četiri Salona apstraktnih tendencija u zemlji – na Salonu 59 bili su izloženi radovi Aleksandra Srneca i Marijana Jevšovara predstavljeni sada u MMSU-u. Jevšovar je bio član grupe Gorgona, čije djelovanje karakteriziraju pojmovi nedjelovanja i antiumjetnosti (Ivan Kožarić, Julije Knifer, Josip Vaništa). Druga cjelina izložbe naslovljena je »Razgrađeno tijelo«, a odnosi se na povezivanje umjetnosti i znanosti u šezdesetima.

U ovom segmentu izložba slijedi kontinuitet između radova grupe EXAT 51 i međunarodnog strujanja Novih tendencija (1961. – 1973.). Kao zajednička polazišta tih autora javljaju se odbijanje narativnosti, strukturalna jasnoća i red, serijalnost izvedbe (Getulio Alviani, Vojin Bakić, Ivan Čižmek, Juraj Dobrović). Ludički pristup dolazi do izražaja u radovima Miroslava Šuteja.

Sljedeća cjelina, »Tijelo u prvom licu«, propituje jezik i sustav umjetnosti u sedamdesetima. Ovo razdoblje obuhvaća širok spektar umjetničkih strujanja, poput analitičke, konceptualne, procesualne i performativne prakse. Ova je umjetnost potaknuta duhovnom klimom liberalizacije 1968. i zagovaranja slobodnijeg odnosa s tijelom. Dok jedni ukazuju na širenje granica umjetničkog izraza i modela njegove izvedbe (Ivan Kožarić, Sanja Iveković, Dalibor Martinis), druga se struja prihvaća analize vlastitog jezika (Boris Demur, Marijan Molnar). Vlastito tijelo postaje ishodišnim medijem, subjektom i objektom rada, kao u elementarnoj fotografiji Željka Jermana, jednog od aktera Grupe šestorice autora (na izložbi su prisutni i radovi Vlade Marteka).

Naslovom »Veliko tijelo« označen je kraj velikih priča u osamdesetima, za koje se voli reći da je to vrijeme kad su svi umjetnici proslikali. Zbog toga je izdvojena pojava »nove slike« kao najupečatljivije pojave toga perioda, u kojemu je došlo do zasićenja idejama inovacija, napretka i razmišljanja o umjetnosti utemeljenih na uvjerenju da »novo« proizlazi iz povijesne nužnosti. Govori se o »krizi svih sustava«, a u prvi plan izbija umjetnik i užitak slikanja. Dominira figura. Dok je u prethodnom desetljeću tijelo umjetničkog djela (s izuzetkom performerovog tijela) bilo nepoželjno, tijelo slike u 1980-ima postaje raskošnog formata, zaokupljeno brojnim temama i utjecajima (zastupljeni su Ferdinand Kulmer, grupa IRWIN, Duje Jurić).

Umjetnici

Getulio Alviani, Vojin Bakić, Alberto Biasi, Jakov Brdar, Ivan Čižmek, Tomislav Ćurković, Vlasta Delimar, Boris Demur, Juraj Dobrović, Igor Eškinja, Ivan Faktor, Ivo Gattin, Nina Ivančić, Sanja Iveković, Olga Jančić, Željko Jerman, Marijan Jevšovar, Duje Jurić, Ivo Kalina, Željko Kipke, Ivan Kožarić, IRWIN, Julije Knifer, Vlado Kristl, Ferdinand Kulmer, Mirna Kutleša, Stevan Luketić, David Maljković, Marijan Molnar, Vlado Martek, Dalibor Martinis, Paula Muhr, Edo Murtić, Dan Oki, Hermann J. Painitz, Goran Petercol, Ivan Picelj, Božidar Rašica, Igor Rončević, Franc Rotar, Aleksandar Srnec, Damir Stojnić, Robert Šimrak, Miroslav Šutej, Nikola Ukić, Josip Vaništa, Victor Vasarely, Vilko Žiljak. Pozvani umjetnici: Marija Ančić, Tajči Čekada, Kata Mijatović, Ivana Pegan Baće i Davor Sanvincenti.

Nastavak slijedi...

Slijedi cjelina »Prošireno tijelo – U svim smjerovima devedesetih«, koje najavljuju velike promjene na globalnom planu – započinje razvoj digitalne i komunikacijske tehnologije, a internet postupno postaje važan kanal za distribuciju i komunikaciju sadržaja. U trendu je i sve češće dokidanje granica između medija. Vrijeme je to i ustoličenja umjetničke instalacije (predstavljena je Vlasta Delimar). Dominantna linija stvaranja u ovom periodu ne postoji, a iz obilja različitih smjerova predstavljeno je nekoliko usporednih umjetničkih preokupacija. Na novi način slikarstvo interpretiraju Nina Ivančić, Igor Eškinja i Goran Petercol, dok David Maljković propituje ulogu slikarstva u kontekstu društvene konzumacije umjetnosti kao robe. U ovaj dio izložbe uvršteni su i Nikola Ukić te Robert Šimrak. Digitalna slika postaje predložak klasičnim medijima (Damir Stojnić), a zastupljen je i Dan Oki.

Predavanje Barbare Steiner

U sklopu popratnog programa, predavanje o suvremenim načinima prezentacije muzejskih kolekcija održala je Barbara Steiner, direktorica Kunsthaus Graz. Od 2001. do 2011. bila je direktorica Galerie für Zeitgenössische Kunst Leipzig (GfZK). Objavila je niz tematskih knjiga o konceptima prostora, odnosima između privatnog i javnog, te o umjetnosti i gospodarstvu. U svom radu razmatra uvjete produkcija u kulturi, stavljajući pozornost na postojeće konflikte i povezane procese pregovaranja.

Na predavanju je bilo riječi o suvremenim načinima predstavljanja muzejskih kolekcija, kao i o projektu »Transferi, transformacije i puknuća«. Projekt je nastao u kontekstu istraživanja zbirki Koroške galerije likovnih umjetnosti u Slovenj Gradecu u Sloveniji, 2015. (zajedno s kustosicom Annom Lenom von Helldorff), oslanjajući se na arhivske, dokumentarne materijale i umjetničke radove od šezdesetih do osamdesetih godina.

Slovensko iskustvo može se primijeniti i na izložbu »Upute za gledanje – Što bi tijelo htjelo?« u riječkom MMSU-u, jer su koncepcije izložbenih postava slične i kronološki prate gibanja u umjetnosti (slovenski primjer od 1960-ih do 2015.). Ovom prilikom Steiner je predstavila takozvani modularni sistem za izlaganje umjetnina, koji se na različite načine prilagođava i slaže u muzejskom prostoru. Barbara Steiner istaknula je da su muzeji uvijek bili mjesto transformacije.

Kronološki zadnja cjelina ima naslov »Tijelo u nevolji – Tihi krik u buci dvijetisućitih«, a okuplja radove nastale posljednjih desetak godina koji se kreću rubnim prostorima – između pokretne i statične slike, između zvuka i nijeme vizualnosti. U ovom izložbenom segmentu predstavljeni su Tajči Čekada, Tomislav Ćurković, Ivan Faktor, Mirna Kutleša, Paula Muhr, Marija Ančić, Ivana Pegan Baće, Davor Sanvincenti...

U rujnu i listopadu slijede izložbene epizode manjeg formata posvećene studijama pojedinih zbirki od »Tijela u dijalogu – izbor iz zbirki crteža i slika« do »Performativnih praksi« iz Zbirke fotografije, novomedijske umjetnosti, filma i videa, koje će se održati u Malom salonu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
Dodijeljena nagrada digitalnom šampionu
Biramo najbolje privatne iznajmljivače

Dodijeljena nagrada digitalnom šampionu