Izložba fotografija

“Tko to tamo snima”: Svakodnevica II. Svjetskog rata bez Tita i Pavelića

Tihomir Ponoš

Snimio Nenad REBERŠAK

Snimio Nenad REBERŠAK

Fotografi su za vrijeme rata činili ono što i inače čine – dokumentirali su stvarnost, a ta stvarnost bila je prožeta ratom. Na izložbi je zastupljeno 29 fotografa, profesionalaca i amatera, onih koji su djelovali u  Svjetlopisnoj službi pri Predsjedništvu Vlade NDH i onih koji su radili za  Propagandni odjel ZAVNOH-a



Drugi svjetski rat na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali bez Tita, Ante Pavelića, bez Andrije Hebranga, Vladimira Bakarića ili, pak, Mile Budaka i Slavka Kvaternika. Tako bi se u jednoj rečenici mogla opisati nedavno otvorena izložba fotografija »Tko to tamo snima«, postavljena u Hrvatskom povijesnom muzeju.


Izložba je ponajprije realizacije ideje dugogodišnje voditeljice Zbirke fotografija, filmova i negativa Hrvatskog povijesnog muzeja Rhee Ivanuš, a njen je cilj bio predstaviti dvije propagandne fotografske službe – Svjetlopisne službe pri Predsjedništvu Vlade Nezavisne Države Hrvatske i fotografskog dijela Propagandnog odjela ZAVNOH-a. Na izložbi je zastupljeno 29 fotografa, profesionalaca i amatera, onih koji su djelovali u dvije navedene propagandne službe i onih koji su djelovali izvan tih službi.


Nema, dakle, niti jedne fotografije Ante Pavelića (iako je, posredno, Pavelić zastupljen, i to fotografijom okačenom na lokomotivu vlaka prilikom uspostave željezničkog prometa u Hrvatskoj Kostajnici), niti Tita ili bilo kojeg drugog političkog ili vojnog vođe bilo koje zaraćene strane. Usprkos tome, glavna je tema fotografija rat, iako ima fotografskih zapisa sportskih, zabavnih, kulturnih događaja.


Rat kao svakodnevica




Glavna tema je svakodnevni život, a rat je od 1941. do 1945. bio svakodnevica. Ratne posljedice fotografirao je Stanko Aleksić primjerice, kada je fotografirao izbjegličku kolonu radeći reportažu iz okolice Banje Luke, ili kada je fotografirao skupljanje otpada za potrebe ratne industrije. Rat je fotografirao Pero Dragila snimivši partizansko bolničko sklonište, baš kao i Živko Gatin, jedan od organizatora tiskanja prvog broja »Slobodne Dalmacije«, snimivši partizansku mornaricu.


Rat je tema i dvije fotografije Elvire Kohn, prve fotoreporterke koja je radila za »Vjesnik«, žene kojoj je zato što je bila Židovka 1941. godine zabranjeno bavljenje fotografijom. Njena je fotografija talijanskog fašističkog logora Kampor na Rabu gdje je i sama bila zatočena i gdje je uspjela prošvercati fotoaparat marke Leica i deset filmova, a njena je i impresivna fotografija »Izbjeglice« snimljena u partizanskom Topuskom 1944.


S druge, ustaške strane, Ivan Softa/Sopta snimio je Crnu legiju u pohodu na istočnu Bosnu. Veliku dokumentarističku vrijednost imaju fotografije Marijana Szabe, jednog od osnivača Zagrebačke škole umjetničke fotografije. On je iz svog stana u svibnju 1945. godine snimao povlačenje ustaša, Nijemaca, crnogorskih četnika i civila prema Sloveniji i dalje prema Austriji, odnosno ulazak prvih partizanskih jedinica u Zagreb. Na fotografiji snimljenoj 7. svibnja 1945. godine kolona je zaprežnih kola, ljudi idu u zbjeg prema Sloveniji i Austriji, a na fotografiji snimljenoj 8. svibnja 1945. godine istom ulicom – Ilicom – prolazi možda i prva, rijetka kolona partizanskih boraca.


Važnost propagande


Važnost propagande vidljiva je iz fotografija Edmunda Stögera, autora za kojega Rhea Ivanuš, autorica izložbe i Petra Braun, koautorica, nisu uspjele doznati ni datum rođenja, ni datum smrti. Stöger, zaposlen u fotografskim službama NDH, dobioje zadatak snimiti jasenovačke logoraše. I on je to učinio, u propagandne svrhe dakako. Snimio je logor Jasenovac, snimio je logoraše na radu u logorskim pogonima, nije snimao zločine nad logorašima, a njegov rad prezentiran je na izložbi »Pozitivni rad logora«, otvorenoj u rujnu 1942. godine na Zagrebačkom zboru.


Golemu važnost imaju fotografije koje je snimila Antonija Kulčar, vlasnica glasovitog fotografskog ateljea Foto Tonka. Kulčar je bila jedna od najvažnijih međuratnih fotografkinja. Bila je službena fotografkinja kraljevske dinastije Karađorđević i ona je izradila službeni fotografski portret kralja Aleksandra. Bila je kroničarka društvenog i kulturnog života Zagreba, a za vrijeme Drugog svjetskog rata ona je fotografirala kozaračku djecu koju je iz ustaških logora spašavala Diana Budisavljević, i to za potrebe kartoteke. Na izložbi je zastupljena prva fotografija iz kartoteke Diane Budisavljević, a izložena je i jedna stranica s portretima djece iz fotografske kartoteke.


Po prvi puta izložene su fotografije Vincenza (Vice) Stojana snimljene 1944. godine nakon savezničkog bombardiranja Zadra. Taj se fotoamater nakon bombardiranja popeo na 62 metra visoki zvonik katedrale Svete Stošije i snimio razorenu (i većim dijelom nikad obnovljenu) povijesnu jezgru svog grada. Nakon rata odselio je u Italiju gdje je diplomirao matematiku, a poznato je svega tridesetak njegovih fotografija. Izložene su i fotografije Huga Fischera Ribarića, Židova koji je pred ustašama pobjegao u Crikvenicu (i vjerojatno u njoj promijenio prezime u Ribarić), jednog od najdarovitijih fotografa generacije koji je bio upućivan na posebno važne zadatke. Fischer Ribarić je snimao Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, a napravio je i jedan od najpoznatijih fotoportreta Tita.

Izložene su dvije njegove fotografije, nastale istoga dana 1944. godine kod Knina. Legenda uz fotografije sve kazuje – »zarobljavanje i likvidacija njemačkih vojnika«. Na prvoj fotografiji skupina od petnaestak njemačkih vojnika je zarobljena, na drugoj likvidirana.


Na izložbi su zastupljeni i neki od najvažnijih hrvatskih fotografa poput Toše Dapca, Žorža Skrigina, Milana Pavića, Mladena Grčevića. Fotografi su za vrijeme rata činili ono što i inače čine – dokumentirali su stvarnost, a ta stvarnost nije bila potpuno prožeta ratom.


Sudbine autora


Važno mjesto u kulturi imao je često fotografirani glazbeni program Hrvatskog krugovala, a kultura je imala važno mjesto i u El Shattu, što se vidi i na fotografiji baletne točke Pionirskog kazališta.


Kovitlac Drugog svjetskog rata raznio je i sudbine fotografa u raznim smjerovima. Mladen Iveković postao je ministar u prvoj hrvatskoj vladi, , zastupnik u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini, diplomat u Rimu i Bonnu.


Ljudevit Griesbach, po nacionalnosti Nijemac, nakon rata je zatočen u logor Krndija u kojem su masovno bili zatočeni Nijemci i u njemu je umro od iscrpljenosti. Fischer Ribariću se 1948. gubi svaki trag, pretpostavlja se da je iselio u Kanadu ili Izrael.


Pero Dragila se nakon sukoba Tito-Staljin 1948. izjašnjava za Informbiro i emigrira u Čehoslovačku gdje pokreće Novu borbu. Mladen Grčević izgradio je uspješnu međunarodnu karijeru. Vilim Schwarz poginuo je za vrijeme njemačkog desanta na Drvar 1944. godine. Ivanu Softi/Sopti gubi se svaki trag u svibnju 1945. godine, u sklopu zbivanja kasnije nazvanih Križni put.


Na izložbi je prikazan tek manji dio, ali ukupno više stotina fotografija,  fundusa Zbirke fotografija, filmova i negativa Hrvatskog povijesnog muzeja koja se postepeno digitalizira. Izložba, otvorena do listopada, je postavljena jednostavno i vrlo praktično, i ne bi bilo zgorega porazmisliti o tome da ju se postavi i izvan Zagreba, naravno u suradnji s potencijalnim gradovima domaćinima.