RIJEKA » U čekaonici riječkog Željezničkog kolodvora sinoć je otvorena izložba na kojoj umjetnici Nadija Mustapić i Toni Meštrović predstavljaju višekanalni audio-video rad pod naslovom »Čekaonioca za ljude, strojeve i grad«. Umjetnička instalacija koja slikom i zvukom ispunjava cijeli prostor čekaonice rezultat je cjelogodišnjeg procesa sakupljanja audio i video zapisa o riječkoj luci i željeznici, na čijim su prostorima autori snimali različite aktivnosti.

   – Željeli smo dokumentirati sve što se u tom prostoru zbiva ili ne zbiva dovoljno zato što to na više razina utječe na život u gradu. Kroz godinu koju smo proveli ovdje puno smo toga saznali i zabilježili, razgovarali s mnogim ljudima. Rad koji predstavljamo nije prvi ni zadnji koji ćemo iz tog materijala napraviti, a planiramo i dalje nastaviti s dokumentiranjem, jer je otvorenih pitanja puno, a neke se ključne odluke za željeznicu i luku ne donose. To je simptom našeg društva koje veoma sporo prolazi proces tranzicije – kazala nam je Nadija Mustapić na sinoćnjem otvorenju izložbe.

   Iako su snimili brojne razgovore s radnicima i ljudima koji žive uz prostor luke i željeznice, autori su ih na kraju izostaviti. Smatrali su da prostori koje su snimali i prateći zvukovi dovoljno govore o stanju i luke i željeznice, a čekaonica u kojoj su prezentirali rad učinila im se idealna za razmišljanje o tome. Zvuk ispunjava cijeli prostor, a slike se projiciraju na strop čekaonice.

   – Čekaonica je otvoren i svima dostupan prostor koji može okupiti puno ljudi, a opet je stalno prazna. Na dnevnoj razini u njoj se može zateći tek nekoliko putnika koji idu na vlak, ili pokojeg beskućnika. Ideja je bila privući ljude da dođu u taj prostor, sjednu na stolice za čekanje i uz sat koji otkucava vrijeme čekanja podignu glave da bi iz nove perspektive sagledali sliku prostora koji ih i doslovno okružuje. Iako je riječ o prostorima uz koje smo emotivno vezani i s njima se lako identificiramo jer smo odrasli razmišljajući kako smo dio lučkog grada, zapravo ih ne poznajemo dovoljno i ne razmišljamo previše o njima. Na ovaj način željeli smo stvoriti mjesto za direktno promatranje i razmišljanje o potencijalu tog prostora, dok čekamo polazak.