ZAGREB – Tahir Mujičić predstavlja se izložbom pod naslovom »Besposlen pop i…« u zagrebačkoj Galeriji »Vladimir Filakovac«, koja se može razgledati do 12. ožujka.

Kako u popratnom tekstu »Besposleni pop i kozline krsti… ili Radost teatralizacije (i karnevalizacije)« piše Mujičić, izložbu je podijelio u nekoliko ciklusa svojih preokupacija: geg karikature (ciklus »Obješenjaka« – visećih ljudi); crno-bijele i kolor karikature (ili skice za lutke za nekadašnji »Manipuli« kabaret); skice za realizirane i nerealizirane kostimografije; skice za realizirane i nerealizirane lutke; lutke iz dječjih predstava koje su još na repertoaru; skice i lutka doktora Balthazara (lik koji je realizirao za Zagreb film i serijal o »Dva izgubljena brata«); animirani filmovi u kojima je bio koautor; dokumentarni filmovi o likovnim umjetnicima u kojima je bio koautor te »raznorazne i glavoprazne pošalice i sprdnje, podmetaljke i fulirancije«.

Naslov izložbe asocira na predstavu »Sedan kozlini i samo jedan bedni vuk«, koju je Mujičić postavio u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka.

Karakterno kazalište figura

Kako u tekstu »Tahirovo karakterno kazalište figura« navodi Boris Senker, karikature, doslovno tisuće karikatura pjesnika, pripovjedača, dramatičara, redatelja, glumaca, pjevača, likovnjaka, sportaša, prijatelja i znanaca, celebrityja i anonimaca, groteskni crteži erotskih prizora i prizora iz književnih djela, predaje, pokatkad i povijesti ili takozvane svakidašnjice – nisu to uobičajene ilustracije, a nisu ni mišljeni da budu uokvireni tiskanim tekstom i ukoričeni – skice za lutke, kostimografske skice, scenografske skice, gotovo pa knjige snimanja animiranih filmova, izrađene lutke, uglavnom zijevalice, sve to i ponešto još sastavnice su, podjednako važne sastavnice, jednoga iznimno opsežnog i neobičnog likovnog opusa koji je nastao mimo aktualnih moda, trendova, struja, smjerova i škola, štoviše i mimo Škole, u području koje ne pripada ni amaterizmu ni profesionalizmu, ni umjetnosti ni obrtu, ni slikarstvu ni kazalištu, ni filmu ni stripu, a opet zadire u sva ta područja, svima im na ovaj ili onaj način pripada.

Obješenjaci

O Mujičićevim »Obješenjacima« piše D. Glavan:

– Taj je, zapravo serijal, ili ta saga, ili opus… nešto što je unutar Mujičićevih svjetova – svijet za sebe. Autentičan, autohton, autorski osebujan i originalan. Svijet koji, čini mi se, dosada na velikoj i bogatoj sceni hrvatske karikature još nije viđen.

Jer što je apsolutno autorstvo nego stvaranje novih svjetova?! Sa svim elementima, jasno, nužnim da bi se oni i zvali – »svjetovima«! Od oblikovanog prostora u kojem postoje, preko običaja, filozofija, životnih ritmova i sve, baš sve do samih stanovnika koji ih nastanjuju…

U te nove svjetove upisao je i Tahir Mujičić svoje »Obješenjake«, koji kao da samo čekaju da ih netko prigrli i posvoji, te lansira u život…«

Kako piše u autobiografiji autora, Tahir Mujičić rođen je 1947. u Zagrebu. »Počeo je crtati prije nego što je naučio hodati, govoriti, čitati i pisati. Poslije gimnazije bio je u dvojbi: na koju Akademiju? Kazališnu? (I na sveopće zadovoljstvo odustao je.) Ili… Likovnu? (I na opće narodno veselje, također je odustao.)

I zato je diplomirao književnost (Na sveljudsku žalost i razočaranje.) Piše sve književne vrste i žanrove… Režirao je i kreirao lutke, kostime i scenu… Dobio je više nagrada i zastupljen je u više antologija. Živi i radi u Zagrebu i Starom Gradu na Hvaru.«