Izložba u ULUPUH-u

Oko vatre, oko vode – imaginarna baština

Portal Novilist.hr

Crna bačva

Crna bačva

Namjena predmeta predstavljenih na ovoj izložbi je trostruka: predmeti prvenstveno pričaju priču o naglim promjenama i nestajanju lokalnog identiteta tijekom proteklih nekoliko desetljeća, zatim daju naznaku moguće revitalizacije tradicionalnih obrta uvođenjem suvremenog dizajna



U srijedu, 16. rujna u 19 sati u Galeriji ULUPUH u Tkalčićevoj 14 u Zagrebu otvara se izložba Luke Jelušića i Mladena Ivančića „Oko vatre, oko vode – imaginarna baština“.


Izložba će se moći pogledati do 25. rujna, radnim danom od 10 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati. Nedjeljom i praznicima galerija je zatvorena. Ulaz na izložbu je slobodan.


Izložba je realizirana uz financijsku potporu Ministarstva kulture RH, Grada Zagreba i Općine Matulji.




Sponzor izložbe je HDK-Steneby škola za obrt i dizajn, Göteborg, Švedska


Mladen Ivančić rođen je 1969. u Rijeci. Na Hotelijerskom fakultetu je stekao titulu diplomiranog ekonomista, te je radio u više tvrtki. Kako je oduvijek volio umjetnost, 1996. godine je stekao osnove oblikovanja keramike i dalje samostalno radio na usavršavanju svojih tehnika. Od 2008. član je Hrvatskog keramičarskog udruženja „Kerameikon“ Varaždin, a od 2011. član HDLU Istre i ULUPUH-a. Umjetničkim oblikovanjem inovativnih formi započeo je krajem 2006. Radove je izlagao na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji, Sloveniji i Ukrajini.


Luka Jelušić rođen je u Rijeci 1976. godine. Diplomirao je Uređenje krajobraza na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, te dizajn drvenog namještaja na HDK školi Sveučilišta u Göteborgu u Švedskoj. Od 2004. profesionalno se bavi uređenjem krajobraza, za što je 2010. nagrađen nagradom ULUPUH-a za najboljeg mladog umjetnika. Uz krajobraznu arhitekturu bavi se dizajnom i izradom raznovrsnih predmeta od drva. Radove je izlagao na izložbama i sajmovima dizajna u Göteborgu, Helsinkiju, Milanu, Stockholmu i Zagrebu. Član je HDKA i ULUPUH-a.


U predgovoru se navodi: “Namjena predmeta predstavljenih na ovoj izložbi je trostruka: predmeti prvenstveno pričaju priču o naglim promjenama i nestajanju lokalnog identiteta tijekom proteklih nekoliko desetljeća, zatim daju naznaku moguće revitalizacije tradicionalnih obrta uvođenjem suvremenog dizajna, te najzad predstavljaju raspravu o stvarnom značenju pojmova tradicija, obnova tradicije i izmišljena tradicija.


Kroz dijalog dvaju materijala i tehnika kojima su predmeti obrađivani osmislili smo priču, koja spaja činjeničnu, autentičnu tradiciju s izmišljenom tradicijom, imaginarnom pripovijesti o tome što tradicija uopće jest i koliko je krhka njena autentičnost.


Ideja o zajedničkom izložbenom projektu se rodila iz potrage za pojmom identiteta utemeljenog u tradiciji: u obrtima, običajima i ritualima, posebno onim vezanim uz prehranu. Pojam identiteta je varljive prirode, jer se često ne oslanja na činjenice nego na sjećanja. Izložba se bavi suvremenim poimanjem mediteranskih tradicija vezanih uz prehranu i obrte koji proizlaze iz potrebe pripreme hrane, poigrava se i pojmom izmišljenih tradicija, vrlo prisutnih unutar koncepta današnje mediteranske ishrane.


Tradicija zanata vezanih uz prehrambene običaje određenog prostora zanima nas upravo zbog očuvanja identiteta koji je u njima utemeljen. Upravo smo taj identitet u hrvatskom dijelu Mediterana, u proteklih dvadesetak godina, umnogome izgubili preplavljeni posvemašnjom komercijalizacijom.


Ne radi se samo o identitetu u proteklih 50‐70 godina, nego identitetu stvaranom stoljećima, a temeljenom na antičkoj, slavenskoj i venetskoj tradiciji. Mnogi su od tih nataloženih identitetskih elemenata možda i nesvjesno, automatski brisani uslijed želje za takozvanim napretkom. Napredak je i u segmentu prehrambenih običaja prihvaćan nepromišljeno. Često je poistovjećivan s odbacivanjem tradicije, koliko u vrijednosnom toliko i u materijalnom obliku.


Ovom izložbom želimo ukazati na potrebu izrade koncepta očuvanja tradicija obrta i autohtonih tehnika obrade materijala i hrane. To se posebno odnosi na običaje koji simboliziraju duh zajedništva, nesebičnosti i dijeljenja, poput izgradnje komunalne infrastrukture osobnim sredstvima stanovnika lokalne zajednice, korištenja zajedničkih pašnjaka, ili ispijanja vina iz jedne bokalete što kruži oko stola. Ti običaji predstavljaju antitezu kapitalističkoj brizi isključivo za vlastitu dobrobit.


Kroz predmete u kombinaciji drva i keramike željeli smo prikazati jedan imaginarni scenarij budućnosti na ishodištima hrvatskih tradicija obrta u najširem smislu – od kulture stola, do poljoprivrede, lova, ribolova i igara.


Predmeti predstavljeni na ovoj izložbi izrađeni su od drva i keramike, dvaju nezaobilaznih materijala na području Mediterana od antike do danas. Radeći svaki sa svojom omiljenom sirovinom, u jednom trenutku smo shvatili da su se ta dva materijala tijekom povijesti nerazdvojno povezala. Antički je drveni brod svoj teret prevozio u glinenim posudama, drveni gostioničarski stolovi su bili postavljeni keramičkim tanjurima i bukaletama, srednjovjekovne utvrde su velikim dijelom bile izgrađene od drva. A bez vatre ne bi se mogli ni izraditi niti koristiti predmeti koje predstavljamo. Zato su na ovoj izložbi gradivni elementi drvo, keramika i vatra. Neki izloženi predmeti zazivaju tradicije pripreme hrane na otvorenom prostoru. Možda je to jedan od posljednjih relikata običaja koji danas pripadaju prvenstveno sjećanju. Izložba koju smo zamislili nije tek skup predmeta nego teži postati cjelina koja ima karakteristike rituala. Predmet koji dobro ilustrira tu ideju je lopiž, keramička posuda koju su komiški ribari koristili za zajedničku pripremu hrane tijekom ribolova. Lopiž u sebi utjelovljuje ideju zajedničkog kuhanja, zajedničke konzumacije hrane i ujedno tradicije obrta. Lopiž je sam za sebe predmet; međutim, lopiž postavljen na niski okrugli stol sa škanjićima za sjedenje poprima obilježje ritualnog predmeta, te postajući središte društvenog događaja prerasta u znak i prenosi značenja koja utjelovljuje.


Dodatni motivacijski element za postavljanje ove izložbe kao doprinos očuvanju autentične i na umjetnički način interpretirane tradicije je želja da iskoristimo činjenicu da su zanati posljednjih godina u modi. Pojmovi poput ’ručnog rada’ ili ’bliskosti s materijalom’ sve češće se vežu uz dizajnerske proizvode. Čak se iz engleskog jezika udomaćio izraz ’craft’, koji kao da znači nešto više od hrvatske riječi ’zanat’ ili ’obrt’ jer sadrži i elemente umjetnosti.


Na valu te popularnosti novi trendovi su često nekritički glorificirani. Tako su afirmirani izrazi ’unikatni’ i ’ručno izrađeni’ proizvod, koji kao da stvaraju dojam kvalitete samo zbog dodira Ruke. Ipak, u suštini, znači da kao društvo konačno premošćujemo odvojenost zanata od dizajna i arhitekture kao fenomena zapadnjačke kulture kasnog dvadesetog stoljeća. Lijepo je to opisao Peter Dormer u eseju ’The Culture of Craft’: „…Posljedice ovog razdvajanja su prilično zapanjujuće. Dovele su do odvajanja ‘ideje’ od ‘izrade predmeta’. Također su dovele do spoznaje o postojanju mentalnog atributa poznatog kao ’kreativnost’, koji prethodi, ili se može odijeliti, od znanja potrebnih za izradu predmeta. To je dovelo do dizajna bez zanata.“


Ponovnom poimanju dizajna i zanata kao nečeg nedjeljivog kumovala je i recesija, koja je mnoge dizajnere potaknula da sami krenu proizvoditi predmete, što je Tatjana Bartaković dokumentirala izložbom Solid Acts – Design from Croatia.


I na kraju, ali ne manje važno, ručni rad nas ne zanima kao oblik nostalgije ili otpora ka suvremenoj tehnologiji, već kao specifičan vid istraživanja materijala i umjetničkog izraza.


Proteklih dvadesetak godina napisan je nemali broj knjiga na tu temu. Autori poput Davida Pyea ili Richarda Sennetta bave se specifičnim kvalitetama ručnog i zanatskog rada, poput neravnina na glazuri keramike, sitnih nepravilnosti koje stvaraju bliskost i privlačnost, ali i društvene relevantnosti takvih poduhvata u kontekstu umreženog okruženja. To su kvalitete koje mnogi ljudi osjećaju, ali ih je teško opisati riječima, kao što je i vještine obrade materijala teško prenijeti isključivo kroz verbalno, eksplicitno znanje. I tu dolazimo do zanimljivog paradoksa: mnoge zanatske vještine (a pritom ne mislimo samo na fizičku obradu materijala) pripadaju sferi nematerijalnog znanja, međutim, u zapadnjačkoj kulturi prijenos znanja odnosi se prvenstveno na eksplicitno znanje, dakle ono koje se može verbalizirati, napisati u obliku formule ili definicije. Ovom smo izložbom htjeli postaviti i pitanje jesmo li zaboravili prenositi znanje koje nije eksplicitno, i je li to jedan od uzroka često spominjanoj pojavi da u Hrvatskoj postoji baština, ali nema i baštinika?”