Riječki slikar

MAURO STIPANOV ‘Nije mi jasno zašto oko otkupa Galeba nije raspisan referendum’

Velid Đekić

Ne vidim mnogo poveznica Tita i »Galeba«, s obzirom da je taj brod vozio i mine i banane, ima ne baš sretnu povijest, nije ni kod nas izgrađen. I kakve veze imaju Tito, »Galeb« i kultura?



Izložba Maura Stipanova »Šetnja/Passeggiata« može se razgledati u Muzeju grada Rijeke još do 28. veljače. Riječki slikar Mauro Stipanov potječe iz fijumanske obitelji koja je svojevrstan gradski fenomen – slikali su i Maurov djed, i otac i stric, štoviše od svoga su slikanja živjeli. On sâm je već pola stoljeća jedna od ključnih riječkih likovnih činjenica, o čemu govore brojne izložbe kojima se predstavio kao autor trajne sklonosti propitivanja slike bojom i formom.


Posljednja u nizu, postavljena u Muzeju grada, donosi neizlagan ciklus riječkih prizora koji je nastajao u rasponu između 1973. i 2018. godine. Povod je to za razgovor sa Stipanovom u kojemu iznosi osobno viđenje svoga rada i umjetnosti danas, također onoga što ga kao protagonista kulturne scene blisko okružuje.


Izložba pokazuje ciklus čiji se nastanak protegnuo na 45 godina. Zašto toliko dugo i je li to utjecalo na dosljednost u njemu vidljiva rukopisa, s obzirom da su u tolikom razdoblju neizbježne i određene mijene?




– Izleti u figurativno slikanje grada kroz tih 45 i više godina, što znači od mojih slikarskih početaka i učenja kod Romola Venuccija, zadržali su osnovni i vrlo jednostavan način ekspresivnog slikanja. Zbog toga su radovi više ili manje ujednačeni, uz minimalne pomake, vezane više za trenutačnu »inspiraciju« nego za slikanje s ovim ili onim predumišljajem.


Nastajanje tih radova potrajalo je toliko dugo i zbog jednostavnog razloga što sam vedute grada slikao u trenucima pauze u bavljenju takozvanom (ozbiljnom) umjetnošću. Istovremeno, uz ekspresiju slike, volio sam i još uvijek njegujem slikarski »touch«, potez, inpast, što je danas uglavnom nestalo iz slikarskog vokabulara. Bipolarnost je prisutna i u umjetnosti, ne samo u psihijatriji.


Neboderska devastacija


Godinama Vas znamo kao slikara sklonog apstrakciji, a sada smo suočeni s radovima figurativne naravi. Otkuda ta promjena; obično je smjer kretanja obrnut?


– Posljednjih šest-sedam godina uglavnom slikam figurativno zbog jednog jednostavnog razloga. Prostor apstrakcije maksimalno se suzio, čineći to do te mjere da bi nastavljanje istim pravcem odvelo u dizajn i puku dekoraciju. A to nije to. No i i slikarske ideje su mi takve da iziskuju takav figurativni pristup. Slikarstvo nije dizajn ni dekoracija, barem nije bilo.


Danas je sve izdizajnirano, pa i ljudska tijela. Problemsko slikarstvo je već odavno postala zastarjela praksa, tako da su zadnja velika dostignuća ostvarena u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Pogotovo u kontekstu pojma »apsolutnog«, gdje smo od težnje za »apsolutnim lijepim« došli do apsolutnog relativizma kao jedine vrijednosti, u kojoj je sve moguće – gdje se ne zna što je gore, a što dolje i gdje su vrijednosti koje su stoljećima vladale postale nebitne, a imperativ postala provokacija kao svrha samoj sebi. Što je tu je, nezaustavljiva dijalektika!


To je na neki način i ono što nazivaju vremenom nihilizma. Izgubljene su stare vrijednosti, a nove još nisu pronađene. Benedetto Croce je zapisao kako će doći vrijeme kada će svi postati umjetnici. I to je vrijeme došlo. Danas smo suočeni s fenomenom da se neka imena smatraju čak svjetskima, ali ti isti u ne tako davna vremena ne bi mogli ni primirisati u svijet umjetnosti. Na koncu, u doba kada je mnogo toga preokrenuto, preokrenuti i uobičajenu praksu da se iz figurativnog prelazi u apstraktno ne bi trebalo biti nešto neuobičajeno. Da posjedujem malu dozu umjetničke bezobraznosti i drskosti mogao bih se baviti performansima ili instalacijama. Suvremena umjetnost kao »tutti frutti«.


Kako se grad mijenjao u tih 45 godina pred slikarskim očima? Je li ključna promjena u očima promatrača ili u gradu samom?


– Grad se u centru malo promijenio. To ne znači kako promjena nije bilo, međutim i nažalost, osim nekoliko primjera izgradnje iz pedesetih i šezdesetih godina, ostale su promjene jako sumnjive i diskutabilne, eufemistički rečeno, pogotovo u zadnje vrijeme. A periferija grada doživjela je nebodersku devastaciju, i u obliku urbanizma, odnosno arhitekture. Znam kako su riječki urbanisti i arhitekti oduševljeni riječkim neboderima. Ali znam također kako svaka struka štiti samu sebe, jer tako štiti i sebe kao pojedinca. Mislim kako Rijeka ima samo tri prava nebodera.


To su Riječki neboder, Sušački neboder i Mali neboder u Ciottinoj, sve ostalo je nehumano i estetski po mnogo čemu diskutabilno. Ali, očito je trebalo odgovoriti ondašnjim potrebama, bez velikih analiza i u zaletu. Vjerujem kako je većina ondašnjih, a i današnjih, arhitekta i urbanista živjela i živi u »građanskim« stanovima ili vilama.



Mislite li da Rijeka 2020. može prodisati punim plućima kao Europska prijestolnica kulture? I što nakon te godine?


– Što se tiče EPK 2020, veliko je pitanje prioriteta. To je temeljno pitanje. Mislim da će se velika loša energija i novac potrošiti na brod »Galeb«, što će se negativno odrazit na cijeli projekt. Promašaj je nastao u samom začetku, proglašavanjem »Galeba« kulturnim dobrom. To mi miriše karikaturalno, kao kad je imperator Kaligula proglasio svoga konja konzulom. Je li proglašavanje nečega samo pitanje moći?!


Svi mi argumenti zvuče nategnuti, sporni i diskutabilni, uz dozu populizma, i to negativnog. Ne vidim mnogo poveznica Tita i »Galeba«, s obzirom da je taj brod vozio i mine i banane, ima ne baš sretnu povijest, nije ni kod nas izgrađen. I kakve veze imaju Tito, »Galeb« i kultura? S obzirom da je jadnom Titu sve propalo: i Jugoslavija, i samoupravljanje, i nesvrstani… Mislim da bi mu svi napravili veliku uslugu kad bi ga prestali spominjati i pustili ga na miru – i fašisti, i antifašisti i svi politički profiteri.


Ako gradska uprava bude imala hrabrosti i mudrosti proglasiti ga promašajem, onda se možemo nečemu nadati. Bolje se koncentrirati na kopno i razmišljati što se može napraviti za Riječane, a da ima vrijednost za 100 godina i više jer sve što je u vodi, a pogotovo u moru, osuđeno je na propast! A i nije mi jasno zašto se za otkup »Galeba« nije napravio referendum, pa neka se dio odgovornosti prenese i na građane. »Galeb« doživljavam kao grčki hybris (prekoračenje), što je temelj grčke tragedije i općenito filozofije. Kod prekoračenja budemo uvijek kažnjeni.


Spomenut ću samo pet prostora u kojima je, da im se na vrijeme dalo dovoljno pažnje, cijeli EPK već mogao biti posložen. To su prekrasna i povijesno značajna stranačka zgrada u Ciottinoj, zatim park Pomerio, Pavlinski trg, trg kod Osnovne škole Nikole Tesle i, pogotovo, tržnica. Zamislite one stare prodajne žgabucine (koji su, usput budi rečeno, prodavačima bili bolji od sadašnjih) oslikane pod mentorstvom profesora Akademije primijenjenih umjetnosti, na razne načine! To bi mogla već sad biti turistička atrakcija.


Živimo u čudnom vremenu, opsjednuti prošlošću. Neki su opsjednuti Titom, D’Annunzijem, Hitlerom, ustašama, partizanima…, a ne primjećujem da je netko tako opsjednut Picassom, Platonom, Aristotelom, Spinozom ili Hegelom, kad smo već kod kulture. Sredinom pedesetih godina Ernst Beyeler, veliki ljubitelj umjetnosti, predložio je gradu Baselu da otkupi dvije značajne slike Picassa. Napravili ljudi referendum i kupili oba Picassa.


Danas je fondacija Beyeler jedna od najznačajnijih na svijetu, s velikim muzejskim profitima od turizma. Ponavljam, zašto se za otkup »Galeba« nije napravio referendum? Ne bi me začudilo da se novcem koji ćemo potrošiti na »Galeb« moglo otkupiti nekoliko značajnih djela svjetskih umjetnika i od toga više profitirati… Pogotovo s pogledom u budućnost. Međutim, kažu, da trebamo misliti pozitivno, trebamo biti optimistični. Zanimljivo je kako to uvijek ponavljaju moćni i bogati.



Štafelaj na lukobranu


Kad već govorite o promjenama, postoji još jedna. Na prijelazu šezdesetih u sedamdesete još smo mogli susresti slikare pred štafelajem u gradskom interijeru i s njima promatrački podijeliti kreativni čin, potom su iz tog interijera iščezli. Pa ipak, Vi ste na glavni lukobran zakoračili u jučerašnjoj maniri, baš sa štafelajem. Zašto?


– Sedamdesetih sam više puta izlazio slikati grad u plein-airu, što je uostalom i sam Venucci preporučivao; tražio je da se ne slika promatrajući fotografiju, tu je bio jako strog, s razlogom. Postaviti takav zahtjev danas je studentu apsurd. U ono vrijeme ne sjećam se nekog slikara koji bi bio vani sa štafelajem. Ustvari, i ja sam za lukobran koristio fotografiju, nakon što sam vrlo dugo razmišljao i apsorbirao lukobransku kamenitu kompoziciju.


U prirodi je svakako moguće osjetiti pravi doživljaj, ali često su veliki format i pitanje potrebne koncentracije odlučujući. Danas se možda samo u konzervativnoj Engleskoj može vidjeti da netko slika u plein-airu. Među važnijim primjerima je David Hockney.


U prethodnoj fazi rada bavili ste se temom nestanka i smrti. Sada je Vaš atelje pun portreta; zanimaju Vas lica oko nas, život, vitalizam. Otkuda poticaj za takvu promjenu optike?


– Kad sam počeo predavati na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a da bih studentima mogao pružiti više argumenata i informacija za njihov bolji napredak, počeo sam više čitati filozofske tekstove. Dio razloga za to bio je također u osobnoj sklonosti analizama.


Preko velikog talijanskog filozofa Emanuelea Severina, došao sam do Leopardija, do njegove poezije i pitanja smrti kao jednog od naših temeljnih pitanja, zajedno s pitanjem čudesnosti svijeta i uopće života, odnosno svega što nas okružuje. Smrt i bol upućuju nas da budemo svjesni naše konačnosti, iz koje posljedično proizlazi i potreba za radom kao spasom.


Sve tehnike i sve umjetničke prakse koje postoje pomažu da od nas što više udaljimo pojam straha, pogotovo što nas on prati cijeli život. Uostalom, i slikarstvo je samo jedna od starih tehnika, kao što je danas aktualna tehnologija u oblikovanju nekih novih poetskih vizija.


Ne treba zaboraviti kako je poiesis (u starogrčkom: kreacija, produkcija) ono što danas zovemo poezija. Sviđa mi se jedna Severinijeva metafora, jako je slikovita u opisivanju današnjeg stanja stvarnosti. On kaže: »Mi smo kao akrobati u cirkusu koji su pustili spravu za koju su se držali, a još se nisu uhvatili za onu što im ide ususret.«


Urota i smrt umjetnosti


Kakvo je Vaše viđenje pozicije umjetnika i umjetnosti danas, u doba neviđene tehnološke ekspanzije u naše živote? Je li moguć čovjek bez umjetnosti?


– Što se tiče takozvane umjetnosti i njenih djelatnika, pokušat ću pojednostavniti stvari. Kako ja vidim stvari, prvi umjetnici bili su praljudi (homo sapiensi) koji su imali određeni senzibilitet, a također i sposobnost oblikovanja kamena u oruđa i oružja. To je bio vrlo složen posao u vrijeme kad naš palac još nije dobio današnju ulogu, što znači da su samo pojedinci bili za to sposobni.


Trebalo je imati poseban osjećaj za takav posao. Zbog toga su pravi i veliki umjetnici bili uvijek nekako privilegirani u zajednicama, budući da je o njima ovisio opstanak tih zajednica, i tako da današnjih dana. Pozicija radnika-tehničara-obrtnika-umjetnika bila je na svoj način prisutna tisućama godina, sve do danas, kada su se stvari bitno preokrenule.


Više nije toliko važan umjetnik koji zna napraviti lijepu sličicu, skulpturicu ili instalaciju bilo koje vrste. Bitan je onaj (umjetnik) koji je sposoban napraviti svemirski brod i poslati ga u zvjezdani prostor u potrazi za nekim oblikom života te, isto kao u našim samim počecima, pokušati odgovoriti na temeljna pitanja. Pitanja kojima se tisućama godinama bavila filozofija, bilo koje vrste, danas čini znanost.


Konačno, kao što kaže Severino, ako je Bog isprva bio tzv. Demijurg, što se može etimološki prevesti i kao Demos-ergon, što u starogrčkom znači radnik za narod, posljednji Bog bit će Tehnika – ona radi za čovjeka.


E sad, pitanje je koristimo li mi nju ili ona koristi nas? Koji put pomišljam kako imamo dogmatično poimanje umjetnosti. Vezani smo za tu riječ, ne razmišljajući kako je to samo jedna riječ, riječ koja u ljudskoj evoluciji nije uvijek postojala, barem ne u ovom obliku.


Čovjeku je suđeno raditi, producirati imaginarne svjetove, lagati kroz razne medije… Dobar primjer i odgovor je Platonova »Pećina«. Koje će se oblike laži koristiti, samo je pitanje forme i ukusa. Očekivano, to su lijepe laži. Istovremeno imamo Hegela koji je smrt umjetnosti opisao maestralno, čijem viđenju i tumačenju ne možemo ništa dodati ni oduzeti, premda na stranicama gdje govori o Apsolutnom duhu možda pobija tu istu viziju smrti. Lijepu analizu umjetnosti daje i J. Baudrillard u knjizi »Urota umjetnosti«. Konačno, meni je najljepša riječ ona B. Pascala – divertisment (zabava). Kultura je pretvorena u jedan veliki divertisment.


Potječete iz stare riječke slikarske obitelji, što vjerojatno znači imati informacije o kulturnoj sceni grada jučer i sada. Kakvo je Vaše viđenje aktualne riječke kulturne scene?


– Nisam zaljubljenik elitne kulture, akademske i slične. Mislim kako se kultura mora njegovati odozdo, svakodnevno u mikrostrukturama, kao što kultura mogu biti određeni prostori u jednom gradu, oni u kojima možeš susresti ljude koji te zanimaju.


Tu počinje kultura, po meni. Sjećam se, prije nekoliko godina, bio je siječanj, iz HNK-a Ivana pl. Zajca puštali su klasičnu glazbu koja se čula cijelim trgom, bilo je to jako lijepo…, bilo je to jednom i nikad više. Kultura se u ovom gradu nije nikada posebno njegovala.


Kad sam bio tinejdžer, postojao je klub kulturnih radnika, ali u njega nije mogao ući bilo tko. To je pak bila druga krajnost. Primjećujem da u Rijeci ne postoji gradska kavana, mjesto gdje možeš na miru govoriti, da te ne bombardiraju neukusnom, zastrašujućom bučnom glazbom.


O kojoj i kakvoj kulturi govorimo? O izložbama koje zanima mali nukleus posjetitelja koji se obično nađu po prijateljskoj liniji?


– To što će netko protrčati ili prošetati gol gradom viđeno je i eksploatirano u svim mogućim banalnim salsama. Sve mora biti spektakularno, pompozno, kao da je to sinonim za kvalitetu. A to su predvidjeli već odavno i G. Debord u »društvu spektakla«, a i W. Benjamin, Adorno u »Industriji kulture«.


To ne ostavlja nikakav trag jer publika nije educirana analitički prihvatiti takvo što, pa se sve pretvara u konfrontaciju dva bloka koji, da stvar bude gora, obično zastupaju i dvije političke opcije.


Jedna u ime progresivnosti (kao da je progres a priori uvijek dobar) i druga reakcionarna, često retardirana. A nijedna ni druga ne zastupaju kulturu, niti ih kultura uistinu zanima, nego se kulturom koriste. Osobno se ne sjećam niti jednog pročelnika za kulturu koji je ostavio bilo kakav trag u ovom gradu.