Trsatska gradina

Ljepotice i postindustrijske zvijeri: Uoči izložbe “InDustReal” Rina Gropuzza

Nela Valerjev Ogurlić

Foto: Rino Gropuzzo

Foto: Rino Gropuzzo

Gropuzzo je podjednako fasciniran ljepotom ženskog tijela i onom starih industrijskih ambijenata, a uoči izložbe susreli smo se s njim na Trsatu, kojom prigodom nam je rekao da »InDustReal« nije zaključen



RIJEKA U galerijskim prostorima Trsatske gradine sutra u 20 sati bit će otvorena izložba »InDustReal«, istaknutog riječkog fotografa Rina Gropuzza, autora brojnih modnih, reklamnih, erotskih i pejzažnih fotografija, koji će ovom prilikom predstaviti dvadesetak radova iz tri najnovija fotografska ciklusa u kojima ženske aktove sljubljuje s ambijentima industrijske baštine.


»Mir Junaka« ugostit će ciklus »Hartera« posvećen bivšoj riječkoj tvornici papira, a u »Maloj galeriji« bit će predstavljene kolekcije »Zuccher&era«, koja bilježi arhitektonske vizije nekadašnje rafinerije šećera u Rijeci i »Lanterna«, kojom Gropuzzo reinterpretira romantičnu legendu vezanu za izgradnju najsjevernijeg jadranskog svjetionika u Savudriji.


Glamur i ruševine


Zanimanje za industrijsko nasljeđe i arhitekturu što svjedoči o sjaju i moći prošlih vremena, a danas je prepuštena propasti, nije novost u Gropuzzovu opusu. Kao prvi fotograf koji je snimao djevojke za hrvatsko izdanje »Penthousa«, napravio je i seriju aktova na razvalinama jednog od najvećih bisera hrvatske turističke arhitekture, luksuznog hotelskog naselja Haludovo, djela arhitekta Borisa Magaša, u koje je izdavač erotskog magazina Bob Guccione svojedobno uložio 45 milijuna dolara pretvorivši ga u kockarski raj gdje su goste posluživale Penthousove djevojke.




U ambijentu tvornice Riječke industrije odjeće (RIO) nastala je serija crno-bijelih fotografija sa ženskim modelima u ulogama muškaraca koji podsjećaju na likove iz starih gangsterskih filmova, a jednu seriju aktova snimio je i na ostacima najpoznatijeg mlina na Rječini, u Žaklju pod Orehovicom.


Podjednako fasciniran ljepotom ženskog tijela i onom starih industrijskih ambijenata, Gropuzzo svoju »InDustReal« priču nije zaključio, a uoči izložbe susreli smo se s njim na Trsatu, kojom prigodom nam je i rekao da će je sigurno još nadopunjavati.


– Volim lutati takvim prostorima. Vrlo mi je zanimljiv kontrast nekadašnjeg sjaja i raskoši zdanja koja su bila simbol gospodarske moći i napretka te njihove današnje propasti. Toj prolaznosti, propadanju u vremenu nečega što je bilo veliko i važno, a danas je prašnjavo i oronulo, suprotstavljam ljepotu ženskog tijela koja je vječna. Mislim da bi i modnu fotografiju bilo fenomenalno raditi u takvim ambijentima. S jedne strane nešto glamurozno, a s druge dotrajalo i razrušeno. Uzbuđuju me takve suprotnosti – kaže Gropuzzo.


U suradnji s Turističkom zajednicom Rijeka izložbu na Trsatskoj gradini organizirala je Nezavisna art produkcija i virtualna galerija EGOIST ARTZ & PARTZ, a popraćena je tekstom kustosice Maje Briski. Ona ističe da Gropuzzo kroz koncept »InDustReal« prije svega preispituje naš vlastiti odnos prema tradicijskoj i arhitektonskoj baštini te kulturnim vrijednostima u cijelosti.


Sitni koraci


U serijalu »Hartera« autor se, između ostalog, poigrava vatrom, prikladno koristeći taj prirodni element u bivšoj tvornici papira čije su goleme hale, lanci i dizalice samo raspadnuti tragovi nekadašnje proizvođačke superiornosti izgubljene u redistribuciji centara moći i dramatičnim tehnološkim transformacijama. »Zuccher&Era« obuhvaća seriju unikatnih fotografskih zabilješki koje se oslanjaju na kostimiranu rekonstrukciju nekadašnje raskoši i paradnog ugođaja, tipičnog za razdoblje s kraja 18. stoljeća, dok u »Lanterni« savudrijski svjetionik postaje kulisa za interpretaciju romantične priče o misterioznoj vezi na krivom mjestu i u pogrešna vremena.


Najstariji svjetionik na Jadranu, čijem je prvom paljenju 1818. prisustvovao i sam pokrovitelj njegove izgradnje austrijski car Franjo I, prvi je u svijetu za svoju rasvjetu koristio plin dobiven destilacijom ugljena dopremanog iz labinskih rudnika, a za razliku od ostalih Gropuzzovih motiva i danas je u izvornoj funkciji.


Vijugavih 150 stepenica koje vode do njegova vrha na visini od 36 metara, kao i masivne krovne crjepove teške 70 kilograma, arhitekt Pietro Nobile dao je izraditi od kamena s obližnje obale koji uspješno odolijeva i najjačim burama. Prema lokalnoj legendi, austrougarski kancelar grof Metternich, nadglednik radova, zagledao se u tamošnju djevojku Giselle koja je neposredno prije završetka izgradnje svjetionika preminula od upale pluća. Mističnim prostorijama njihovog romantičnog gnijezda navodno još i danas odjekuju njeni sitni koraci.