Svjedočanstvo tradicije

Izložba “Zlatni trag”: Potraga za riječkom zlatnom ribicom

Nela Valerjev Ogurlić

Osim morčića, kao simbola riječkog zlatarstva, postoje naznake da je kao stari riječki simbol postojala i zlatna naušnica u obliku ribice (pescetto). Pretpostavlja se da je to bio muški nakit, simbol ribara, ali kako nema podataka, a ni poznatih primjeraka, priča tu i prestaje i ulazi u sferu nagađanja



    Organizirana u dvije tijesno povezane tematske cjeline, izložba se u prvom dijelu bavi poviješću zlatarskog obrta na području županije, dok u drugome predstavlja profane zlatarske proizvode, među kojima dominira ženski nakit, ali su obuhvaćeni i muški i dječji, a mogu se vidjeti i drugi zlatarski proizvodi, poput pribora za jelo izrađenog od plemenitih metala te drugih uporabnih predmeta.    


    Prvi spomeni zlatara na ovome području datiraju iz 12. i 13. stoljeća, a vezani su uz sakralni fundus. Među najzanimljivije predmete srednjovjekovnog domaćeg zlatarstva svrstava se zlatni križ krbavskih biskupa, djelo zlatara Milonića s kraja XII. stoljeća, dok se kao najljepši zlatarski radovi vezani uz Rijeku ističu dva gotička relikvijara, djelo domaćeg majstora koje je Barbara Frankopan poklonila crkvi Gospe Trsatske, odnosno crkvi Marijina Uznesenja iz koje je, na žalost, odnesen 1940. godine. 


   Zlatno doba


Podaci iz prve polovice 15. stoljeća kazuju da je u Rijeci između 1437. i 1458. godine djelovao Senjanin, zlatar Martin Živković, a u isto doba spominju se još zlatari Ivan (Johannes) Belsterfar i Sigismund iz Njemačke. Na temelju toga moglo bi se zaključiti da su prve poznate zlatarske radionice, osim domaćih ljudi, vodili i strani obrtnici porijeklom iz njemačkih ili austrijskih pokrajina koji će u Rijeci dobiti stalno prebivalište.        Uvodni dio izložbe nudi i prikaz načina ukrašavanja te izrade nakita na tlu Liburnije od pretpovijesti do srednjeg vijeka, a u postav su uključeni i neki od eksponata današnjeg vremena, poput srebrom okovane škrinjice koja je 2003. uručena Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. kao dar građana Rijeke. Međutim, najveći dio izložbe fokusira se na prijelaz 19. u 20. stoljeće koje Ivana Šarić Žic izdvaja kao zlatno doba riječkog zlatarskog obrta. 

    Najveći dio nakita toga vremena tipologijom pripada baštini šireg mediteranskog područja, mada na zlatarski obrt postoji i snažan srednjoeuropski utjecaj. O preplitanju tih utjecaja svjedoče i nazivi zlatarskog alata koji se paralelno pojavljuju u talijanskoj i njemačkoj inačici. U tom smislu često se ističu dvije škole – talijanska i bečka – od kojih prvu odlikuje dominacija estetskih kriterija, dok druga veću važnost pridaje tehnološkim dostignućima u zlatarskoj proizvodnji. 


   Tipični komadi


Pripadnici tih škola doseljavali su u Rijeku iz svojih domicilnih prostora, primjenjujući ondje stečena znanja, pridonoseći razvitku multikulturalne sredine o kojoj svjedoče iz njihova prezimena. Među najpoznatijim zlatarima 19. i prve polovice 20. stoljeća ističu se članovi obitelji Ellenz, Bacchich, Engelsrath, Gigante i Rak. U nekim se riječkim obiteljima zlatarski obrt nasljeđivao u nekoliko generacija, a najdulju tradiciju u tom je pogledu imala »dinastija« Deseppijevih koja se zlatarstvom bavila više od stotinu i pedeset godina, s počecima u drugoj polovici 17. stoljeća.        U prošlosti, pa i danas, nakit je bio jedan od pokazatelja društvenog statusa, ekonomske moći, ali i vjerske pripadnosti pojedinca, pa je preplitanje sakralnog i profanog aspekta kod nakita često nemoguće odijeliti.     Nakit jasne vjerske simbolike predstavljao je dio svečane, a u jednostavnijim oblicima i svakodnevne odjeće. Kao svojevrsni unikum na području sjevernog Jadrana izdvajaju se »kolajne«, ogrlice izraženih vjerskih obilježja, ukrašene raznovrsnim motivima u obliku kovanog novca, medalja, medaljona, srca i križeva.     Najrašireniji komad nakita, »must have« žena Kvarnera tadašnjeg vremena, bile su voluminozne zlatne naušnice oblikovane tehnikom lijevanja s jednim ili tri kruškolika privjeska, koji su se nazivali »pindunima«, »zvoncima« ili »batima«. Među prstenjem posebno mjesto pripada prstenima u obliku višestruko omotane zmije koja na glavi ima dragi ili poludragi kamen, a u ovim se krajevima nazivao »biša« ili »kaškica«.     Narukvice su bile vrlo rijetke, ali ne i ogrlice. Kao specifičan tip ogrlica jadranskog područja i ovdje se javljaju »peružini« – ogrlice s krupnim zlatnim zrnjem filigranske izrade. O starosti tog tipa ukrasa puno govori nalaz zlatne ogrlice pronađene u Trilju, iz druge polovice 8. stoljeća, a poznata je i inačica »peružina« od ovećih šarenih staklenih kuglica iz Murana, posebno zastupljena na području sjevernog Jadrana.   

Riječki brend


Osobito cijenjeni bili su »luštrini«, i do nekoliko metara dugi zlatni lanci, koji su odražavali ekonomski status vlasnice i njezine obitelji, a dopuštali su različite kreativne mogućnosti slaganja: u više nizova, pričvršćeni različitim ukrasnim broševima ili iglama, pa i omotani oko struka. No luštrini su bili podložni i dramatičnim kraćenjima, zbog običaja da se na krštenju djetetu daruje komad zlata koji se otkidao od kuminog lanca.        Osim zlatnih ogrlica često su se nosile i koraljne, koje su prisutne ne samo na području sjevernog Jadrana, već i u Gorskom kotaru, gdje se javljaju i kao dio tradiconalne odjeće, kao primjerice u Delnicama, čiju nošnju resi i šareni ukras od raznobojnih staklenih perli u funkciji kopče na prsima koja se naziva »kluóf’n’ca«.     Među vratnim ukrasima raširene su bile i biserne ogrlice, kao i ogrlice od sedefa, granata ili oniksa, a od prsnog nakita osobito se ističu puntapeti, ukrasni broševi i igle, koji se također pojavljuju u brojnim varijacijama. No, najprepoznatljiviji brend riječkog zlatarstva ipak predstavljaju morčići koji se prvi put spominju u oporuci jedne riječke gospođe iz 1768. godine, što ukazuje da je takav oblik nakita bio već uvelike prihvaćen u tradicijskom obiteljskom inventaru.     U početku se motiv crnčića s turbanom javlja na naušnicama, da bi se u drugoj polovici 19. stoljeća počeo koristiti i za složenije radove u različitim varijantama prstenja, narukvica, ogrlica, privjesaka, broševa, dugmadi za rukave, ukrasnih igala za kravate i dekorativnog pribora za jelo. Iz Rijeke, kao centra proizvodnje, nakit s likom morčića proširio se u Istru, na kvarnerske otoke, u Gorski kotar, Vinodol, Kastavštinu i Grobinštinu. Trgovačkim vezama i kontaktima samih zlatara postao je pomodan i vrlo tražen nakit i u Lici, zadarskom području, dalmatinskim gradovima i otocima, sve do otoka Visa i Dubrovnika, a zahvaljujući vrsnim moretistima, među kojima osobite zasluge pripadaju Agostinu Giganteu, stekao je i međunarodni ugled, postavši riječkim izvoznim produktom svjetskoga značaja. Među njegovim ponosnim vlasnicima bila je i carica Marija Ana, žena Ferdinanda II, koja je 1845. naručila cijelu kolekciju nakita s morčićima.   

Zlatari i zlatarice


Naušnice s morčićima na jednom su uhu nosili i muškarci, a kod pomoraca i ribara imali su i zaštitnu ulogu, povezanu s vjerovanjem da određeni motivi i boje pomažu odagnati loše utjecaje. Žene su u tu svrhu često omatale naušnice vunom ružičastog tona, a raširen je bio i običaj nizanja koralja na vrpce izrazito živih boja. Djeci se za zaštitu od uroka poklanjao privjesak poznat pod nazivom »Na ti rogi«, a u nekim mjestima, kao u Orlecu na otoku Cresu, poznat je i običaj vezivanja medaljona s likom sveca za dječju kolijevku.        O dječjem nakitu nema puno pisanih tragova, ali je poznato da im se nakit poklanjao prilikom dodjele crkvenih sakramenata, a portreti i stare fotografije svjedoče da su djevojčice u posebnim prigodama nosile nakit tipološki sličan ženskom, ali u bitno skromnijoj izvedbi. Muškarci su osim naušnice, a ponekad i dvije u istom uhu, kao najčešći modni dodatak isticali zlatne ili srebrne džepne satove, ovješene o lanac kojem su nerijetko dodavali i različite privjeske. U grupu prsnog muškog nakita ubraja se i ukrasna dugmad, a uz tradicionalno vjenčano prstenje, raširen je i tip masivnijeg prstenja s dekorativnom pločicom, poznatog pod nazivom pečatnjak.     Većina riječkih zlatarnica u drugoj polovici 19. stoljeća bila je smještena u današnjoj Užarskoj ulici, a stari registri riječkih obrtnika otkrivaju da to nije bila isključivo muška profesija, već je u Rijeci postojao i određen broj »zlatarica«. Osim nakita, njihova je ponuda često uključivala i uporabne predmete, poput pribora za jelo, a zlatarske radionice često su objedinjavale i urarsku te optičarsku djelatnost.     Osim morčića, kao simbola riječkog zlatarstva, čiji se postanak kod nas najčešće povezuje s Venecijom, a oblik mu sugerira još vjerojatniji utjecaj pomorske trgovine s Levantom, postoje naznake da je kao stari riječki simbol postojala i zlatna naušnica u obliku ribice (pescetto). U jednom zapisu Riccarda Gigantea iz 20-tih godina 20-tog stoljeća Ivana Šarić Žic pronašla je podatak o tome, a postoji i potvrda jednog starijeg riječkog zlatara da se takav nakit izrađivao u njegovoj mladosti.     Pretpostavlja se da je to bio muški nakit, simbol ribara, ali kako nema podataka, a ni poznatih primjeraka, priča tu i prestaje i ulazi u sferu nagađanja. Zbog toga bi svaka informacija građana koji imaju bilo kakva saznanja o toj vrsti nakita, a možda i sačuvan primjerak, bila više nego dobrodošla za rasvjetljavanje priče o nestaloj riječkoj zlatnoj ribici.