Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 4n
Sutra: 7° 7° 4n
16. siječnja 2019.
Galerija "Kortil"

"Introspektiva" riječkog slikara Maura Stipanova: Likovna saga o smrti

Snimio Ivica TOMIĆ
Snimio Ivica TOMIĆ
Autor:
Objavljeno: 28. veljača 2016. u 13:54 2016-02-28T13:54:00+01:00

Stipanov je slikar koji je svoj slikarski nerv isprobavao na različitim motivima pokušavajući na svojim platnima prije svega ostaviti trag slikarskog užitka, ali i uvjerenja da slikarstvo još uvijek ima smisla usprkos vremenu koje mu baš i nije naročito sklono. Njegov »memento mori« sastoji se od velikog niza slika manjeg formata koje su izvedene u maniri gestualnog slikarstva, brzih i impulsivnih rješenja, koja su živi dokaz autorova slikarskog talenta, znanja i vještine

Maura Stipanova uvijek sam smatrao slikarom od formata, slikarom koji je slikarstvo živio na dnevnoj bazi i kojemu je slikanje bilo više od poziva, nešto jednostavno poput disanja i načina života, ili, kao neka vrsta magije u kojoj su skrivene sve tajne postojanja. Teško se mirio s činjenicom da su zlatna vremena umjetnosti, pa tako i slikarstva, već davno za nama i da je suvremena umjetnost postala nešto u čemu je umjetnički predmet u potpunosti izgubio svoj kultni status.

Pokušavajući i kao umjetnik i kao profesor na riječkoj Akademiji primijenjene umjetnosti objasniti svojim studentima da je umjetnost bez predmeta i osjetilno-fantazijske kakvoće tek obična dosjetka i prolazni hir, jer umjetnost može zadobiti svoj legitimitet samo preko predmeta i objektivizacije, a nikako pukim isticanjem egocentrizma i subjektivnosti, on se u stvari donkihotski uhvatio u koštac s vjetrenjačama nove umjetničke prakse, znajući unaprijed da je njegova borba u samom začetku osuđena na propast.

Kraj umjetnosti

Zanimajući se u posljednje vrijeme za filozofiju i estetiku, posebno za autore kao što su talijanski filozof Emanuele Severino, američki Arthur C. Danto, ili veliki talijanski pjesnik romantizma Giacomo Leopardi, pjesnik i filozof kojemu je posvetio čitav jedan ciklus radova, Stipanov je ušao u svojevrsni dijalog s filozofijom umjetnosti pokušavajući odgovoriti na pitanje: »Čemu umjetnost danas i da li je ona još uopće moguća?«. Već je davno, još za Hegela, umjetnost došla do svog kraja, barem u onom svom osjetilnom dijelu, te je kao dio trijade apsolutnog duha protjerana iz svog osjetilnog Edena i prepuštena vjetrometinama uzaludnosti i povijesnog koprcanja u traženju istine o vlatitom bitku i razlogu postojanja.

Glumci nove umjetnosti jedva su dočekali njezin kraj. Odjednom je počelo lešinarenje uzduž i poprijeko njezina dotrajala korpusa. Maljevičeva pohvala lijenosti i ideja bespredmetnosti dva su ključna momenta koja su presudno odredila tokove moderne umjetnosti. Ali, to nije ništa prema njezinom današnjem stanju u kojem je banalnost njezine retorike dosegla najviši stupanj bespredmetnosti  i ništavnosti.

No glavni udarac koji je prouzročio, ako ne definitivni kraj, onda svakako neodgodivo odumiranje njezina osjetilnog tkiva, jesu nove tehnologije, kibernetičko-informatička revolucija s novim oblicima komunikacije koji su sve tradicionalne vrijednosti odjednom doveli u pitanje. Citirat  ću na ovom mjestu Jeana Claira, dugogodišnjeg ravnatelja Picassovog muzeja u Parizu i svojedobno selektora na Venecijanskom bijenalu: »Slikarstvo na ovome kraju stoljeća nije u dobrom stanju.

 Onome tko voli svijet slike uskoro će ostati samo zatvoreni prostori muzeja, kao što onome tko voli prirodu ostaju samo zaštićeni parkovi, da u njima čezne za onim čega više nema... (...) Ipak, nikada dosad nije se umjetničkim slikama iskazivalo takvo štovanje. Žiriji, akademije, domovi kulture, muzeji, knjige, časopisi, bijenala, retrospektive, veleizložbe, sajmovi i dražbe održavaju sjećanje na njih, pothranjuju čežnju za njima, vesele se skokovima njihove vrijednosti, bilježe i najmanje tragove njihove agonije. (...) Malo je razdoblja u kojima je postojao takav nesrazmjer između siromaštva stvaralačke produkcije i inflacije komentara što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo.

Dvije teme

U tom raskomadanom tijelu (slikarstva) odavno nema života… ako muzej osvaja prostor, osvaja ga onako kako se širi pustinja: on napreduje ondje gdje se život povlači i, poput poštena lopova, živi od njegovih otpadaka... Pomislite samo kolika je zbunjenost povjesničara umjetnosti i kritičara pred prazninom koja je iznenada nastala danas, u vremenu koje nazivamo »postmodernim«, u kojemu su različiti avangardistički pokreti zamrli i nestali kao da ih nikad nije bilo«.

Sve su to razlozi zbog kojih se Stipanov odlučio da u svojim novim radovima dotakne i problematizira dvije teme – temu smrti kao fizičku činjenicu kraja života, i temu kraja umjetnosti kao činjenicu njezine potpune transsupstancijalizacije i prelaženje u nešto što je tek uvjetno umjetnost, i to isključivo po nekakvom prešutnom dogovoru i društvenom  konsenzusu. Umjetnost je u tom smislu postala socijalno-politička kolportaža, ideološki pamflet (sapienti sat), lingvističko-retorička figuracija bazirana na ideološkim bitkama i nadmudrivanju.

Kao što je filozofija u srednjem vijeku bila »ancilla theologiae«, tako je  umjetnost u današnje vrijeme postala služavka politike, sredstvo za ideološka prepucavanja i demonstriranje moći. Plotinova ideja da je svaki rad u materijalu rad robova, a samim time to je i umjetnost, zaživjela je u punom smislu te je poput Duchampove ideje i prispodobe »biti glup kao slikar«, postala trajno obilježje svih umjetničkih nastojanja u posljednjih pedeset i više godina.

S druge pak strane umjetnost je isuviše rastezljiv i širok pojam da bi se mogla svesti isključivo na slikarstvo jer ono, samo po sebi, ne mora biti umjetnost. Veliki dio suvremene slikarske produkcije zbog svoje samodopadnosti, površnosti i egotripovskog nasljeđa teško da ikada može dosegnuti status umjetničkog djela.

Što je onda s drugim umjetničkim vrstama kao što je glazba, književnost ili film, kao i drugim oblicima i modusima umjetničke prakse koji se baziraju na suvremenim tehnologijama kao što su videoinstalacije ili performativna umjetnost? Da li i ti oblici umjetničkog izražavanja podliježu isto takvom procesu odumiranja, ili se to odnosi isključivo na likovne medije tradicionalnog tipa kao što su, primjerice, slikarstvo, kiparstvo i fotografija?
Mnoge galerijske i muzejske institucije, kritičari i kustosi dočekali su smrt slikarstva s velikim olakšanjem. Za mnoge od njih je taj oblik komunikacije izgubio svoju vitalnost, onu subverzivnu i egzistencijalnu žestinu koja se rasplinula u stalnim ponavljanjima već davno prožvakanih slikarskih idioma.

Estetski užitak stvaranja

Zanimljivo, ali posljednji veliki proplamsaj slikarstva dogodio se početkom osamdesetih s pojavom nove slike koja, gledajući stvari morfološki, nije bila ni po čemu nova, već je naprotiv, u svojoj namjeri i suštini, bila u potpunosti okrenuta prošlosti. Redizajnirani idiomi povijesti kao što su ekspresionizam, metafizičko slikarstvo, enformel, u najširem dijapazonu apstraktnih i figurativnih morfologija nisu ni počemu bili novost. Nov je bio samo iskreni i neskriveni užitak u slikanju, nanovo probuđeno otkriće manuelnog i senzualnog. Drugim riječima, užitak u samom procesu slikanja. Da li je to bio samo trenutak slabosti, nostalgije i žaljenja za prošlim vremenima, ili, samo simptom krize, dekadencije i postupnog odumiranja i nestajanja svijeta umjetnosti kakvog smo nekad poznavali?

U svakom slučaju, Stipanov je iz svega toga izvukao konzekvencije koje su odgovarale njegovom intimnom iskustvu, iskustvu kao slikara i profesora na Akademiji. Za njega je smrt umjetnosti u stvari bila smrt slikarstva kao medija, postepeno odumiranje očnog živca, katarakta koja se razgranala vidnim poljem i oblikovala vizualnu stvarnost današnje umjetnosti. No, usprkos svemu navedenom, ja sam još uvijek sklon mišljenju da potreba za slikom i slikanjem nikada neće izumrijeti i da je svako odumiranje nečega samo početak novoga života. Stvoriti nešto svojim rukama jest prije svega vrhunski estetski užitak koji je itekako važan u stvaranju ljudske kulture i civilizacije, i njegov nestanak bio bi nenadoknadiv gubitak za ljudsku vrstu.

Smrt kao tema, odnosno, motiv umjetnosti, najčešće se kroz povijest umjetničkih vrsta javlja u žanru mrtve prirode gdje se, primjerice, u slikarstvu kao likovni simbol pojavljuje lubanja, ili se koriste alegorični oblici nečeg što je davno umrlo ili se samo ugasilo – kao lampa, sat ili cvijet koji je uvenuo. Ta tema je u likovnim umjetnostima poznata kao vanitas. Ona pomoću prikazanih simbola  pokušava ukazati na prolaznost i ispraznost života. U moralnom smislu, kao pouka, u slikama makabresknih prizora (ples mrtvaca) želi nam skrenuti pozornost na to da smo pred smrću svi jednaki, bez obzira na moć, bogatstvo i društveni položaj.

Nedvosmislena poruka

Riječkog slikara Maura Stipanova ova tema ne zanima kao povijesna činjenica. On je isključivo uzima kao slikarski izazov, kao povod u kojem će do punog izražaja doći njegova slikarska vještina. Po njegovom vlastitom pričanju, jedan slikar i jedna slika ostavila je dubok trag u njegovom pamćenju. To je Bocklinov »Otok mrtvih«, slika uvjerljive metafizičke tajnovitosti u kojoj se svečani trijumf smrti objavljuje kao opojna tišina neizrecivog.

Maurova likovna saga o smrti nema nikakve dodirne točke s Bocklinovim slikarskim narativom. Ona nije ispričana na deskriptivan i alegorijski način. Ona je izravna kao što je izravan svaki prikaz smrti temeljen na faktičkoj realnosti lubanje kao nijemom svjedoku prolaznosti života. Stipanov je slikar koji je svoj slikarski nerv isprobavao na različitim motivima pokušavajući na svojim platnima prije svega ostaviti trag slikarskog užitka, ali i uvjerenja da slikarstvo još uvijek ima smisla usprkos vremenu koje mu baš i nije naročito sklono. Njegov »memento mori« sastoji se od velikog niza slika manjeg formata koje su izvedene u maniri gestualnog slikarstva, brzih i impulsivnih rješenja, koja su živi dokaz autorova slikarskog talenta, znanja i vještine.

Na kraju, citirat ću dvije zaključne rečenice iz knjige Sandre Križić Roban »Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas«, u kojima ona, pišući o Mauru Stipanovu, konstatira: »No slikarstvo je za Stipanova ponajprije egzistencijalan čin, subjektivan koliko to životne odluke jesu. U spoju konstruiranog i materičnog, apstraktnog i racionalnog, gesta i ideja, nalazimo tragove dijaloga što ga je odavno uspostavio sa slikarskom tradicijom«.

No, usprkos vremenu koje nije ni najmanje naklonjeno stavovima isključivosti i njegovanju tradicije, upornom i gotovo donkihotskom istrajavanju u mediju slikarstva, njegova cjelokupna slikarska ostavština i umjetnička poruka uvijek je bila i ostat će jasna i nedvosmislena. Ona bi se u suštini mogla svesti na misao da je umjetnost, a samim time i slikarstvo, ponajprije egzistencijalni trag u vremenu i prostoru čije trajanje nije ničim zagarantirano.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka