Izložba "Kradljivci vremena"

Frustracija i melankolija izgubljenog vremena

Maja Hrgović

"Nemam vremena" - Mladen Stilinović

"Nemam vremena" - Mladen Stilinović

Kustosice Jasminka Babić i Leila Topić okupljaju deset hrvatskih i inozemnih umjetnika medijski i generacijski različitih izričaja koji svojim radovima tragaju za izgubljenim vremenom. Zastupljeni su  Marina Abramović, Lawrence English, Igor Eškinja, Momčilo Golub, On Kawara, Julije Knifer, Dalibor Martinis, Neli Ružić, Mladen Stilinović i Gorki Žuvela



Ovu knjigu napisao sam kad nisam imao vremena. Molim čitatelje da je čitaju kad nemaju vremena – stoji u uvodu umjetničke knjige, samizdata što ga je nedavno preminuli Mladen Stilinović napravio 1979. godine – unatoč nedostatku vremena. Čitava je knjiga, stranicu za stranicom, ispunjena gusto tiskanom sintagmom »Nemam vremena« koja tako multiplicirana aludira na puno više od doslovnog značenja te fraze. Govori o najčešćoj izlici kojom u okrutnom suvremenom društvu sakrivamo svoje podbačaje, ali i otuđenost i strahove.


Upravo je ovaj rad ishodište male, zanimljive izložbe »Kradljivci vremena« na kojoj kustosice Jasminka Babić i Leila Topić okupljaju deset hrvatskih i međunarodnih umjetnika medijski i generacijski različitih izričaja koji svojim radovima tragaju za izgubljenim vremenom. Izložba je otvorena u splitskoj Galeriji umjetnina, a osim Stilinovića, zastupljeni su još Marina Abramović, Lawrence English, Igor Eškinja, Momčilo Golub, On Kawara, Julije Knifer, Dalibor Martinis, Neli Ružić i Gorki Žuvela.


Tiranija sata


– Vrijeme odnosno njegova tiranija, tiranija sata, rijetko je zapravo u fokusu umjetničkih izložbi. Imajući vremena, a ne baš i novaca za primjerice produkciju novih radova, kustosici Jasminki Babić i meni je palo napamet napraviti izložbu o vremenu koja bi iz čuvaonica naših Muzeja (Muzeja suvremene umjetnosti i splitske Galerije umjetnina) izvukla radove koje se bave vremenom; iako se vizualna umjetnost uvijek odvija u prostorno-vremenskoj paradigmi. Jer čuvaonice muzeja nisu ništa drugo do vremenska brana, mjesto gdje je vrijeme i njegovi pogubni procesi, zabranjeno! – ističe Leila Topić.Kao jedno od ishodišta inspiracije za ovaj kustoski odabir, Topić navodi film »Vremenski banditi« Terryja Gilliama iz 1981. godine, čiji siže ide otprilike ovako: zaboravno Vrhovno biće greškom propušta pokrpati rupe u vremensko-prostornom kontinuumu, što omogućuje šestorici oportunih patuljaka da putuju kroz vrijeme koristeći vremensku matricu kao svojevrsni supermarket gdje je moguće oteti od budućnosti kako bi se dalo prošlosti i izbjegle nepravde sadašnjosti. Vrijeme, prema Gilliamu, dakako postoji, ali se njegovu matricu može koristiti na brojne nelinearne načine.

– Umjetnici čije radove predstavljamo izložbom »Kradljivci vremena« također odbacuju koncept vremena kao zadane linearne strukture koja uvijek hrli naprijed. Vrijeme predstavljenih umjetničkih djela kreće se prema naprijed i prema nazad, stoji, zastajkuje, posrće ili ga jednostavno nema. S onu stranu avangardi i njezine utopijske projekcije u budućnost ili modernizma koje je vjerovalo u retoriku napretka, ovi radovi zrcale različita vremena, pokazujući kako je suvremena umjetnost neprekinuti razgovor između budućnosti, prošlosti i sadašnjeg trenutka, ističe Topić, navodeći i primjer pisma što ga je Albert Einstein, mjesec dana prije vlastite smrti, poslao obitelji umrlog prijatelja i u njemu napisao kako, za one koji vjeruju u fiziku, razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije ništa drugo nego tvrdoglavo uporna iluzija – opipljiva upravo zahvaljujući umjetnosti.


Subjektivno vrijeme


Svaki od ovih autora fenomenu vremena prilazi na drugačiji način. Frustracijom iščekivanja bavi se Igor Eškinja u radu jednostavno nazvanim »Čekaonica«. Radi se o poznatim narančastim plastičnim stolicama, stalnim mjestima interijerskog uređenja u socijalističkim ustanovama, ambulantama i bolnicama. Dalibor Martinis bavi se protokom vremena kroz komunikaciju sa zamišljenom budućom verzijom samoga sebe u sad već kultnom videoradu »Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom (1978/2010)«. O vremenu gusto zasićenom poviješću govori Momčilo Golub u instalaciji koja je čitava sazdana od naslovnica novina: čitav je jedan zid galerije prekriven naslovnicama međunarodnog izdanja New York Timesa, na kojima se čita razvoj dramatičnih događaja u svjetskoj politici. Kniferovi meandri uzeti su, pak, kao metafora za vrijeme koje svojeglavo meandrira, sklanja se za uglove, okreće samo u sebe… Dekonstrukcijom ljudskog kronološkog vremena i logikom »sada« bavio se i On Kawara. On je 1973. slao kustosima diljem svijeta telegrame s jednom rečenicom »I am still alive« i datumom kada je telegram poslan. Uvijek u prezentu – ta rečenica se opire protoku vremena, i premda ne više živ, On Kawara je ipak prisutan, upravo tom izjavnom rečenicom i datumom kao da je još uvijek živ, kao da postoji, trajući upravo zbog muzealizacije njegovog rada on je prisutan, »still alive« u vremenu izlaganja…

– Prvu definiciju vremena prema prostornoj orijentaciji dao je Aristotel koji ga određuje kao broj kretanja prema »onome što je bilo ranije i što će biti kasnije«. Fizikalno je vrijeme sveobuhvatno kao kozmičko vrijeme i orijentira se prema kretanju nebeskih tijela. No, otkako je Henri Bergson odlučno odbacio racionalističko poimanje mehaničkog vremena kao izvanjski mjerljive sukcesije, pripremljen je teren za Einsteinovu teoriju relativnosti, ali i plodno polje za umjetničko problematiziranje vremena.


Iz perspektive suvremenog života, s razvojem novih tehnologija suočeni smo s ubrzanjem, sažimanjem ili produljivanjem koncepta vremena te ga sve više doživljavamo potpuno subjektivno, ističu kustosice, skrećući pažnju i na novo, kapitalističko gledanje na vrijeme kao komoditet koji se može pratiti, mjeriti, kontrolirati i kupiti. O vremenu kao »izumu moderniteta«, vezanome za razvoj i jačanje kapitalizma, najbolje govori uzrečica koja izjednačava vrijeme s novcem.

– Želja nam je bila otkloniti imperativ suvremenosti jer radovi koje izlažemo se na ovaj ili onaj način opiru suvremenosti koja je na koncu samo vremensko određenje, no može postati i poluga kustoske ucjene kada se pojmu suvremenosti dodaje vrijednosna kvaliteta. Primjer odnosa suvremenog i nesuvremenog je recentna usporedba o turskom političaru Erdoganu koji je suvremen jer naprosto živi u »našem« vremenu, za razliku od Ataturka koje je po svojim uvjerenjima i vrijednosnim standardima daleko »suvremeniji«, premda je živio godinama prije Erdogana, kaže kustosica Leila Topić.


Mjera koja ne mjeri


Izloženi metronom, instalacija Marine Abramović, svojim tik-takanjem podsjeća na otkucaje sata, no sat mjeri vrijeme, a metronomi diktiraju tempo određenoj glazbenoj izvedbi. Posjet izložbi ne zahtijeva određeni ritam pa se otkucaji metronoma u muzeju čine kao uzaludnom radnjom, mjerom koja zapravo ništa ne mjeri.


Kniferova fascinacija meandrom koja je potrajala više od četiri desetljeća nije ništa drugo nego znak radikalne volje koja ispisuje crnim potezima kistom ili olovkom protok vremena. U radu »Treće vrijeme« Neli Ružić spaja kazaljke dvaju zidnih satova dugačkom tankom crnom niti koja se na kraju zapliće te onemogućava normalno funkcioniranje satova. Rad govori o isprepletenosti vremena, onog vremena koje se nalazi negdje između, Meksika i Splita, gradova u kojima je živjela odnosno živi.


Izložba ostaje otvorena do 28. kolovoza 2016, a kustosice najavljuju da će ona u izmijenjenom i proširenom izdanju dogodine biti predstavljena i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.