Hrvatsko-talijanske likovne veze u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća i prvoj četvrtini 20. stoljeća – od impresionizma do »povratka redu«, s naglaskom na snažne talijanske utjecaje, ali i činjenicu da je hrvatsko slikarstvo toga razdbolja išlo ukorak s europskim, ne kaskajući za trendovima – tema su izložbe »Na obalama Jadranskoga mora – slikarstvo krajolika na prijelomu 19. i 20. stoljeća«, koja će u četvrtak biti otvorena u zagrebačkoj Modernoj galeriji u 19 sati. Izložba reprezentativna za obje obale Jadranskoga mora (ali i unutrašnjost), predstavlja djela kanonskih imena hrvatskog slikarstva, ali i djela niza velikih i važnih imena talijanskoga (nešto manje firentinskog, nešto više venetskoga kruga) slikarstva.

Na jednome će mjestu posjetitelji moći vidjeti slike Mencija Clementa Crnčića, Mate Celestina Medovića, Emanuela Vidovića, Gabriela Jurkića, Bele Čikoša Sesije, Jerolima Mišea, Marina Tartaglie, Ignjata Joba, Otona Ivekovića i drugih hrvatskih slikara koji bi, da ih se postavi retrospektivno, svaki za sebe bili veliki mamac za likovnu publiku. 

S druge pak strane Jadrana stižu djela nekih od najvažnijih macchiaiola (iliti talijanske inačice impresionista nastale u Toskani) poput Giovannija Fattorija i Telemaca Signorinija, a venetsko slikarstvo, zastupljeno brojnim autorima, reprezentiraju neki od najvažnijih slikara razdoblja, poput Guglielma Ciardija, Uga Flumianija i Francesca Sartorellija.

Izložbu su osmislili i postavili ravnateljica Moderne galerija Biserka Rauter Plančić i kustosica Lada Bošnjak Velagić, a za talijansku su selekciju zaslužni Franca Lugato i, posebno, ugledni povjesničar umjetnosti Giandomenico Romanelli. Koncept izložbe može se promatrati i kao usporedni životopis (sjeverno)talijanskog i hrvatskog slikarstva u navedenom razdoblju, pri čemu je talijansko slikarstvo učiteljsko, dok je hrvatsko demonstriralo vrhunske sposobnosti darovitog učenika koji se, kako je i red u takvom odnosu, vremenom emancipirao.

NIšta bez Kršnjavog 

Pitanje je bi li ove izložbe bilo (i kakvo bi uopće bilo hrvatsko slikarstvo) da nije bilo Isidora Kršnjavog, slikara koji se školovao u Beču i Münchenu, koji je pet godina putovao Italijom, i koji se odao politici ne bi li u Khuen-Hedervaryjevo vrijeme ostavio neizbrisiv trag kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu. Kršnjavi je iznimno zaslužan za slikarstvo, jer je nizu hrvatskih slikara omogućio školovanje u inozemstvu. Upravo je on zaslužnik i za mnoge hrvatske slikare koji su u posljednjoj četvrtini pretprošloga stoljeća putovali Italijom. Tek neki od njih su studirali u Italiji (Vidović, Miše, Tartaglia), a mnoge je Kršnjavi poslao na Grand Tour. Današnjim rječnikom rečeno oni su bili u Italiji na višetjednom (ponekad višemjesečnom) studijskom putovanju.

Na talijanskim se akademijama još podučavalo klasično slikarstvo određeno tradicionalnim motivima slikanima u ateljeima: povijesne teme, biblijske i uopće religijske teme, antički mitovi kao inspiracija, portreti. Nasuprot tome, škole pejzaža djelovale su u privatnim školama, a s takvom školom macchiaiola suočili su se mladi hrvatski slikari, školom koja je njegovala plenerizam, slikanje izravno u prirodi, čije su odlike prirodno svjetlo, sjene, živost boja. Takvo slikarstvo donose u Hrvatsku. Oni su putovali, kako je odredio naslovom svog eseja posvećenom »hrvatskim tangentama s talijanskim slikarstvom« akademik Tonko Maroević, »preko mora i natrag«.

Slikanje pejzaža svojevrsni je raskid s tradicionalnim, a »za hrvatsku je umjetnost slikanje pejzaša bilo posebno važan zadatak. Nije li Matoš, nekako paralelno sa slikarima s ove izložbe, ustvrdio kako je pejzaš škola rodoljublja, kako se u dodiru s prirodom domovina doživljuje bolje nego li u salonima« piše Maroević. U svom uvodnom tekstu Biserka Rauter Plančić piše »propitivanjem tematike krajolika... ciljamo istaknuti moderan duh umjetnosti i uzajamnost stilskih mijena koje povezuju dvije geografski i kulturološki bliske sredine«. Za Romanellija je »do otkrića krajolika došlo i prije impresionista, kao ishod odbijanja pravila akademizma, što je rezultiralo ponovnim otkrićem istine, a time i prirode«. Romanelli smatra i da »pejzaž – ovog područja (sjevernog Jadrana, op. a.) u spomenutom vremenskom razdoblju ne ostavlja nikakve sumnje, prvo o postojanju zajedničkog senzibiliteta, a drugo, o činjenici da toj kulturi pripadaju ličnosti i djela čiji se dometi po kvaliteti i naravi bez okolišanja mogu nazvati visokima«.

Vrijesovi i lopoči 

U tom je propitivanju tematike krajolika s hrvatske strane izložbe Rauter Plančić odlučila izložiti niz vrhunskih djela, pa i revalorizirati pojedina važna imena hrvatskog slikarstva. Izložen je »Pejzaš s makovima« Otona Ivekovića, slikara kojega Rauter Plančić, kako nam je kazala, želi rehabilitirati, jer on je, prema njenom sudu, podcijenjen, sveden na povijesne kompozicije. Rehabilitirati (ili barem donekle promijeniti uvriježeni stav o njemu) Rauter Plančić namjerava i Nikolu Mašića, zastupljenog na izložbi sa šest slika. Mašića se često poistovjećuje s njegovom slikom »Guščarica na Savi«, a na izložbi je predstavljen, uz ostalo, i »Pergolom« i »Djevojkom s vrčem«, svojevrsnom studijom za »Guščaricu na Savi«.

Ovakva izložba teško bi bila zamisliva bez Medovićevih vrijesova ili Bukovčevih lopoča. A kad smo već kod lopoča, njima, i to »Lopočima u cvatu«, predstavljena je i Slava Raškaj, slikarica čiji su lopoči zaštitni znak. Ti su »Lopoči u cvatu« nagrađeni na pariškoj izložbi dekorativne umjetnosti 1902. godine, a koliko su se vremena od tada promijenila jasno je prisjetimo li se da Slava Raškaj na tu izložbu nije putovala, jer u to doba žene počesto nisu mogle putovati bez muške pratnje.

Svojim remek-djelima predstavljen je i bosanskohercegovački slikar s dugotrajnom hrvatskom adresom Gabriel Jurkić. Izložene su njegova »Visoravan u cvatu«, svakako jedna od najupečatljivjih slika na izložbi, »Zimska idila«, u kojoj se spokoj zimskog krajolika miješa s naporom nošenja drva nužnih kako bi se ta idila uopće preživjela. Izloženo je i šest slika Mencija Clementa Crnčića (moglo ih se vidjeti i na nedavnoj vrlo uspješnoj retrospektivi tog slikara u Klovićevim dvorima), slikara kojemu su primorski pejzaži bili jedan od najsnažnijih i najtrajnijih motiva.

Jedni pored drugih 

Emanuel Vidović, jedan od ključnih prenositelja europskih umjetničkih tokova u hrvatsko slikarstvo, inspiriran mletačkim kanalima i lagunama, ribarskim naseljima iz Veneciji nedaleke Chioggije, predstavljen je »Angelusom«, mitskom slikom hrvatskog slikarstva kako ju opisuje Rauter Plančić. Njegove su slike gotovo monokromatske, a opet pune prigušenih tonova; Igor Zidić nazvao ih je »sutonjačkim«.

Talijanski autori predstavljeni su Giovannijem Fattorijem, jednim od ključnih macchiaiola, slikarom koji je isprva slikao tradicionalne teme, uglavnom slike inspirirane poviješću, a nakon što se upoznao s barbizonskom školom, postaje jedan od vodećih talijanskih plenerista i jedno od najvažnijih imena talijanskog slikarstva 19. stoljeća. Drugo prvorazredno ime macchiaiola predstavljeno na izložbi je Telemaco Signorini, i to slikom, s obzirom na datum otvaranja izložbe, odgovarajućeg naziva – »Studeni«. Ukupno 63 slike talijanskih autora u pejzažnom rasponu od laguna do Dolomita i jama.

Za izložbu velike zasluge ima Giandomenico Romanelli. Prije gotovo tri godine u talijanskom Rovigu radio je izložbu »Demon moderniteta – slikari vizionari u zoru prošloga stoljeća«. Na toj je izložbi prezentirano i 17 remek-djela hrvatskih slikara (Bukovca, Čikoš Sesije, Joba, Račkoga, Jurkića i drugih) i tada su ta djela u izboru uglednog talijanskog likovnog teoretičara kontekstualizirane u sklopu europske likovnosti. Nakon toga Romanelli se temeljitije upoznao s bogatim fundusom Moderne galerije, a time i slojevitošću hrvatskog slikarstva i poželio je napraviti izložbu usporednog životopisa talijanskog i hrvatskog pejzažizma u gotovo polustoljetnom rasponu, i to u vremenu od impresionizma do »povratka redu«, a za to razdoblje »povratka redu«, negdje nakon Prvog svjetskog rata, Rauter Plančić kazala je da je obilježen poetskim ili magičnim realizmom, primjerice Mišeovim, koji je tipičan za tadašnju srednju Europu, što je još jedna potvrda hodanja ukorak hrvatske likovnosti s europskom.

A to je i glavni cilj izložbe »Na obalama Jadranskoga mora – slikarstvo krajolica na prijelomu 19. i 20. stoljeća«, staviti jedne pored drugih, hrvatske i talijanske slikare, usporediti ih, i hrvatske, međunarodno svakako manje poznate, afirmirati u skladu s njihovim europskim dometima. A ta će afirmacija biti i uspješnija ostvari li se i uzvratna izložba u Trstu, koja se već dogovara.

Izložba u Modernoj galeriji trajat će do 21. siječnja 2018. godine.