Postoji li ikakva razlika između prikaza Djevice Marije kao Barbie i uobičajenih lutaka i kipova kojima se prikazuje Gospa i koji spadaju u sferu religijskog kiča?
Argentinski umjetnički par Emiliano Pool Paolini i Marianela Perelli izazvao je burne reakcije svojom idejom da naprave kolekciju popularnih lutaka Barbie i Kena u obliku religioznih figura. Svoje lutke planirali su predstaviti javnosti u San Juanu, no nakon prosvjeda vjernika i desničara izložba je otkazana.
Izložba pod nazivom »Barbie: Plastična religija« ipak je nedavno otvorena u Popa Galería de Arte u Buenos Airesu, gdje su Barbie i Ken, između ostalog, izloženi kao Bogorodica Luján, argentinski svetac Gauchito Gil i Gospa od Aparecide.
Na upućene kritike Paolini i Perelli odgovorili su da ako postoji Barbie kao doktorica, učiteljica i policajka, zašto ne bi mogla biti i Djevica Marija. I tako je nastala kolekcija od 33 lutke Barbie i Kena koji su predstavljeni kao katoličke, judaističke, budističke i hinduističke religijske figure, dok je islam – prema nekim izvorima – izostao. Katolici i desno orijentirani u Argentini našli su se uvrijeđeni ovakvim prikazom njihovih svetinja, a Pool Paolini i Marianela Perelli izjavili su da im nije bila namjera povrijediti nečije vjerske osjećaje te da nemaju ništa protiv religije.
Iznenađeni reakcijama
Na izložbi »Barbie: Plastična religija« Barbike i Kenovi odjeveni su kao katoličke ikone i sveci, uključujući Bogorodicu i Isusa Krista. Ovakvu zamisao umjetnici objašnjavaju time da su na ovaj način željeli spojiti religiju i Barbie kao jednu od najvećih ikona na svijetu. Na njihovoj izložbi može se vidjeti lutka Kena raspeta na križu poput Isusa ili kako sjedi u Budinom lotus položaju. Nije izostao ni osebujan prikaz »Posljednje večere«, gdje su apostolska mjesta zauzeli Johnny Depp i Andy Warhol. Paolini i Perelli u tome ne vide ništa sporno, jer su prema njihovom mišljenju figurice svetaca zapravo Barbike predkonzumerističkog doba.
Za sebe ovi umjetnici tvrde da su religiozni i duhovni ljudi, pa su ih negativne reakcije oko njihovih radova neugodno iznenadile.
– Odabrali smo Barbie i Kena jer su to svjetski poznate pop-ikone. Kad smo prije godinu dana željeli postaviti izložbu, nismo bili spremni suočiti se s pogrešnim interpretacijama. Nakon dužeg razmišljanja ipak smo odlučili izložiti našu seriju lutaka – kažu Paolini i Perelli.
Zanimljivo je da su njihove kontroverzne lutke izložene za prodaju, a mogu se i naručiti. Izložba »Barbie: Plastična religija« otvara niz pitanja. Jedno od prvih koje se nameće je je li u pitanju kič ili umjetnost? Možemo se zapitati i postoji li ikakva razlika između prikaza Djevice Marije kao Barbie i uobičajenih lutaka i kipova kojima se prikazuje Gospa i koji spadaju u sferu religijskog kiča? Jesu li lutke Barbie i Kena već same po sebi kičaste, pa je njihovo stavljanje u religijski kontekst samo proizvodnja dodatnog kič efekta?
Tanka granica
Ponekad je između kiča i umjetnosti tanka granica, što u knjizi »Kič: antologija lošeg ukusa« problematizira Gillo Dorfles. Jedno od poglavlja posvećeno je religijskom kiču, a kao primjeri navode se svete sličice, pepeljara s utisnutom slikom svetog Antuna Padovanskog, plastični Krist raspet na raznobojne školjke i slično. Autor zaključuje da su i religiozne slike i predmeti često primjeri lošeg ukusa.
John McHale piše o »Plastičnom Partenonu«, ukazujući na metaforički problem koji se odnosi na ikoničku funkciju vjerskih i svjetovnih simbola. Kako navodi McHale, prijenos iz jednog medija u drugi, iz izražajnih sredstava jedne umjetnosti u izražajna sredstva neke druge umjetnosti, jedan je od postupaka koji često odvode u kič. Primjer za prenošenje poznatih slika iz njihova izvornog medija u drugi je Leonardova »Posljednja večera«, koja je pretvorena u veliki vitraj u Forest Lawn Memorialu u Los Angelesu. Da Vincijeva »Mona Lisa« također je neiscrpni izvor kiča, pa je nalazimo na omotu za sir, na pregačama i kuhinjskim krpama i tako dalje.
U zaključnom poglavlju knjige o kiču Dorfles ukazuje na svjesnu i namjernu uporabu elemenata kiča kod nekih suvremenih umjetnika, kao što su primjerice Duchamp, Picasso i De Chirico, dok su kič elementi posebno prisutni u djelima pop-umjetnika (Oldenburg, Rauschenberg, Warhol i drugi). No, ima i onih umjetnika koji nesvjesno i nenamjerno posežu za kičem u svojim djelima i još za njih postižu visoke cijene na tržištu umjetnina. Vratimo li se na Emiliana Pool Paolinija i Marianelu Perelli, nameće se pitanje jesu li njihove lutke primjer lošeg ukusa, odnosno kiča, ili je na stvari pop-umjetnost koja provocira i uznemirava. Na promatraču je da sam prosudi.
