Riječki kipar i rocker u Lici

Achtung, achtung na gospićki anale stigli Winter & company!

Maksim Gržinčić Max

Dal' te fragmenti podsjećaju na ostatke petokrake ili na kocke sa šahovnice, drveni konjić na djetinjstvo ili seks, nebitno je meni. Al' tebi jest. Na trenutak zaboravljaš na sve i postaješ sudionikom, reče autor izložbe 



Ako želiš da te kultura dotakne, ona ne da će te dotaći, već ako treba i išamarati ma gdje se ti skrivao. Rijeka, Gospić, Vladivostok, sve je tu moguće, čak i kultura. I tako se ja makao od kauča i pohitao ususret kulturi, ravno u K.U.N.S. na koncert Francija Blaškovića i u svoj toj gužvi naletio na Wintera, prijatelja iz davnih dana, s onog »Našeg Faksa«. Kako to samo gordo zvuči! Winter, za razliku od mnogih generacije »šezdeset i neke« ne miruje. Radi zbog zadovoljenja nasušnih potreba ili kako su to nazivali marksisti – materijalne baze, ali nije zapostavio ni kulturnu nadgradnju te još uvijek lupa po bubnjevima, slika i kipari. I tako me pozvao Željko Kranjčević Winter na svoju izložbu koju za tjedan dana otvara u Gospiću. 


    – Gospiću? Što nije bilo ništa bliže, počeo sam se unaprijed ograđivati. 


    – Ne brini, neće te koštati ništa. Organiziran je prijevoz, klopa, cuga i nemoj da ne dođeš. Valjda možeš dobit’ slobodan dan tamo gdje radiš, ne razbijaš ti atome tamo u Švicarskoj, našalio se Winter i nema mi druge nego potvrdno kimnuti glavom. 


   Točno u podne, pa…




I tako s klimavom glavom i figom u džepu odjezdih u noć, ali povratka nema, slijedio je još jedan telefonski poziv i eto ti mene 25. listopada 2011. gospodnje godine točno u podne na Jelačić placu u Rijeci. S tog trga kreću neki lijepi autobusi s Unijinim registarskim tablicama i »hokejašima« na nezaboravne, fascinantne izlete na Plitvice, u Istru, razne jame, al’ kreće se i na likovne izložbe. Između svih tih buseva spazih i žuti autobus s našim tablicama, Vordu i Zofa. Nije valjda danas koncert Rammsteina u Zagrebu? Nije, nije, svi idemo u Gospić jer svi putevi vode u … Nebitno! Nakon jedne, dvije putne zaputismo se prema autobusu koji je već bio gotovo pun. Možda Winter dijeli po sto eura kad se skupilo tolko ljudi? Sjedi i čekaj vidjet ćemo što će se zbiti. Nije Yellow Bus kao onaj grupe The Who, ali društvo je doista šaroliko: rodbina, profesori, studenti, stari rokeri, pankeri, triperi, novinari. Nije Gospić na kraj svijeta, tu i tamo staneš i eto već smo u Smiljanu na razgledavanju memorijalnog centra »Nikola Tesla«. Dakle, izlet je i edukativan, isplatilo se čuti nešto o »čovjeku koji je osvijetlio svijet«. Tu nam se pridružio Winter i konačno smo imali priliku popričati o svemu ovome. 


    – Pa, Winteru što imaš reći u svoju obranu. Zašto bus, zašto Gospić, zašto svi mi, započesmo razgovor ugodni naroda slovinskog. 


    – Pustimo onaj službeni dio priče, znaš ono – Željko Kranjčević Winter vuče ličke korijene, rado tu boravi, sudjeluje u likovnim kolonijama, izlaže… Ako se baviš umjetnošću, ako nešto stvaraš želiš to podijeliti s ljudima. Moje instalacije nisu čisti larpurlatizam, ne radi se izložba da bi se s vremena na vrijeme čovjek malo »pokurčio« na foru – eto mene, gdje je pljesak, ajmo za stol jest i pit, pa poslije sve te artefakte smjestite natrag u podrum. Stvaranje umjetnine, ako ona to doista jest, je dugotrajan i bolan proces. To znaju svi oni koji su to iskušenje prošli. Svi oni koji su satima blejili u bijeli papir koji im se ruga, u komad drva, kamena koji obilaziš i ne znaš što ćeš s njim. S koje strane mu prići, gdje prvo udariti dlijetom. Oni koji to iskušenje nisu doživjeli jednostavno nam moraju vjerovati. Zato izložba!   


Nema zime


Zašto Gospić? Zašto ne. Ideš tamo gdje te ljudi žele, doživljavaju. Ovdje sam već izlagao i opet ću. S jednostavnim ljudima koji ne kompliciraju lako se dogovoriti. Živim i radim u Rijeci, dakako da sam htio svoje radove predstaviti svojim sugrađanima, no nije išlo. Nikako da se dogodi. Stalno sam na nekim listama čekanja, kao u gradu je tolko kulturnih događanja da naprosto ne možeš doći na red od svih tih silnih umjetnika i njihovih izložbi. Istina je, znaš i sam malo drugačija. Prostori zjape prazni, ne događa se ništa. Mastadonti uredno svaki mjesec dobivaju svoje plaće, a ne moraju brinuti gdje, što i kako će neki tamo Winter izložiti svoje radove. 


    – Hm, da. Izložba »Achtung Winter«, Gospić 2011.? 


    – Izložba je smještena u Muzeju Like, prostoru koji savršeno odgovara onome što sam ja zamislio. Dakle bez ikakvih prilagođavanja svoje sam instalacije smjestio u zasebne sobe i kada sve obiđeš izlaziš van na ličku zimu bogatiji za još jedno iskustvo – nema zime. To nije šetnja šoping centrom i moraš se zamisliti nad svim tim obrađenim i neobrađenim drvom, željezom, kamenom. I samim tim što si se zamislio ostvaren je moj, umjetnikov, cilj. Dal’ te fragmenti na zidovima podsjećaju na ostatke petokrake ili na kocke sa šahovnice, drveni konjić na djetinjstvo ili seks, instalacija »Ujedinjavanje« na spravu za mučenje, spravu za ljubav ili tiskarski stroj, nebitno je meni. Al’ tebi jest. Na trenutak zaboravljaš na glad, zimu, minus na tekućem, posao koji imaš ili nemaš, ženu, ljubavnicu, mamu, tatu, psa i kravatu. Postaješ sudionikom. Još kad samog sebe vidiš u ogledalu, dijelu instalacije »Crno-bijelo u boji« možeš samo uzviknuti »Achtung Winter«. 


    – Žuti autobus? 


    – Nije bilo druge boje, a ima i grijanje ha, ha, ha. Autobus je dio priče. Danas svaka šuša ima automobil u kojem se uglavnom vozi sama, onako da se usereš od sve te intime. Malo bi njih potegnulo iz Rijeke za Gospić (ti isto – uperio je prst u mene, namreškalo mu se čelo, a obrve…) u svom limenom ljubimcu da pogledaju tamo neku izložbu. Ja sam doista sve ovo htio podijeliti sa svojim prijateljima, u susret je izašao gospodin Marko Štimac, predivan čovjek i ljubitelj umjetnosti koji je platio autobus. Svi su znali kad kreće autobus iz Rijeke i moji u HDLU-u, na Filozofskom faksu, eminentnim okupljalištima umjetnika i ostalih smrtnika i eto tu ste vi koji jeste i neka ste. Tko nije nek’ mu je žao.   


E, »Huovci« su P.D.


Dosta priče i za nas i za novine. Malo su pričale gospođe Vesna Bunčić ravnateljica Muzeja Like, Kristina Barišić autorica tekstova u katalogu, Milan Jurković, lički župan, a najmanje sam autor jer što bi se on hvalio, o umjetniku najviše govore njegova djela. Otvaranje izložbe začinio je duo iz Zagreba s laganim bluzom, zatvorio jak miris tripica koje su pripremili članovi riječkog Kluba ljubitelja tripica. Tripice nisu bile dio instalacije, al’ nakon napornog dana dobro su sjele svima. Slijedio je povratak autobusom u Rijeku, povratak koji nas je podsjetio na davne dane kad se skoro svakamo ovako putovalo – na maturalce, na rock koncerte, na Planicu, dakako i na izložbe. I uvijek ista priča, neki bi spavali, neke je malo prevario alkohol pa bi maltretirali one koji bi spavali, neki bi čitali poeziju, neki bi stalno stajali. Neki bi demolirali autobus. Ništa se nije promjenilo od polovice prošlog stoljeća na ovamo. Ja sam htio onako zavaljen u sic, dok te drugi vozi srediti dojmove, al’ nije išlo – triperi su htjeli pjevati i pjevali su od Gospića do Rijeke jednu te istu pjesmu »Bratec Martin, bratec Martin kaj još spiš, kaj još …« 


    Što je Yellow Bus Huovaca prema ovom? Mala beba. Svejedno – hvala ti Winter.     I za one koji nisu bili.