Iskreno, bi li ti nastavio čitati ovaj tekst? Nije to u osnovi loše, no moje je mišljenje da mu nedostaje inicijalna privlačnost kako bi se na njemu zadržao, odnosno pročitao ga do kraja. 

   Nije mi bilo drago, no Edo Stojčić je tada, na samom kraju osamdesetih godina prošloga stoljeća, kao urednik gradske rubrike Novog lista, bio potpuno u pravu – kako ostati uz nešto (ili nekog?) što te već od početka ne privlači. Kreativan, domišljat, provokativan kao urednik, iznimno zanimljiv, mnogi bi rekli pitak, kao novinar, Stojčić je kao malo tko, ne samo u Novom listu, nego i u cjelokupnom hrvatskom novinarstvu, ostavio specifičan trag. 

   Kao urednik imao je uvijek ispred sebe vjernu publiku mladih novinara koja je upijala njegove misli. O novinarstvu dakako, ali i uopće o životu. Kao takvom. Iznosio ih je pun strasti, temperamentno, a opet na tako prihvatljiv način da su se odmah »hvatale« i zauvijek ostajale uzidane u zanatsko oblikovanje niza generacija novolistovaca. Kad je pak na samom početku hrvatske demokracije preuzeo revijalno, subotnje izdanje Novog lista, ono što je poput manjeg tjednika donosilo i čitav niz zanimljivih tema, stvorio je zapravo generaciju što je i dan-danas svojevrsna osovina, »kičma« da bi riječki dnevnik uopće mogao funkcionirati. 

  Uvijek ispred vremena

Stojčić je svoju novinarsku karijeru započeo u Karlovcu. Stvarao je i kao radijski novinar, a talent koji je u sebi nosio nije prolazio nazapaženo. Tada vladajući dvojac Novog lista, Stanislav Škrbec i Milorad Kovačević, 1979. godine dovode ga u Rijeku. Rasni reporterski gen tjera ga neprestano u novim smjerovima, tako da ga se uopće i ne može definirati unutar nekog strogo definiranog žanra, kamo li »sektora«. Uvijek ispred drugih, uvijek na neki način avangardan. U drugoj polovici osamdesetih, primjerice, piše serijal o bogatim poduzetnicima iako je na sceni još uvijek poprilično strog socijalistički odnos prema kapitalu i njegovim protagonistima, dok demokraciju, tematski ili putem razgovora, potiče i najavljuje znatno prije no što do nje formalno dolazi.   

   Kako je pak uvijek bio ispred vremena, 1994. godine ostavlja klasično novinarstvo te pokreće – Butigu. Revija što se bavi kupoprodajom svega i svačega ima i jednu sasvim osebujnu kvalitetu – uvodnik Ede Stojčića. Koji je to urnebes bio! Razne, često dakako i paradoksalne životne situacije komentira na sebi svojstven, duhoviti način, tako da je nemali broj čitatelja Butigu kupovao isključivo zbog tog uvodnika. S obzirom da su to svevremenski tekstovi, Stojčić ih ukoričava tako da 1999. godine dobivamo zbirku »Boje kupleraja«. Slijede, po istom obrascu »Moja žene mene vara«, »Drug Tito je kriv za sve«… U njima se krio i nemali scenski potencijal, pa su im se dogodila i brojna uprizorenja, najviše izvođena na hrvatskom i slovenskom teritoriju. 

  Pokrenuo i »Moj grad«

Ekonomist po struci, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Rijeci 1978. godine, Stojčić na zanimljiv način promišlja i budućnost medija, modalitete njihova širenja. Prošlog desetljeća živote nekolicine hrvatskih središta obilježile su i novine »Moj grad« čiji je Stojčić bio pokretač, a golemu je energiju uložio i u elektronske medije formiranjem zanimljivih portala. 

   A onda je jučer ujutro stigla vijest da se Edo zauvijek zaustavio. Da je stala ona njegova polemična vrckavost koja je nespremnog sugovornika znala dovodili do ludila jer mu često naprosto nije bilo moguće parirati, da više neće nastajati beskrajno duhovite ali i žestoko satirične priče, da neke nove generacije novinara neće u njemu dobiti sjajnog mentora te će tako zauvijek ostati bez temelja koje je nesebično postavio novinarskoj generaciji u Novom listu stasaloj na prijelazu osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća. 

   Što reći? Nitko od nas neće ostati zauvijek, ali da je Edo otišao prerano, svakako jest. I da, s obzirom da će nas »od gore« itekako kritički promatrati, molimo ga da bude ipak malo uviđavan – vremena su teška, a hrabrih, duhovitih, kreativnih novinskih znalaca poput njega sve je manje.