Pišući o paklu Alepa, jedan od najboljih poznavatelja stanja na Bliskom istoku, naš dugogodišnji kolumnist, »Balkanski ambasador« Zlatko Dizdarević, postavlja krucijalno pitanje – »Na kojoj je strani pamet?«. Na to pitanje on neumorno pokušava odgovoriti bezbrojnim tekstovima, no unatoč svom njegovom bogatom znanju i posvećenosti temi – odgovora tu nema. Kako ga i naći, kad ti pred očima lebdi slika muškaraca koji trčeći kroz ruševine u rukama nose golu novorođenčad?

Nedavno nas je u Puli posjetio najveći živući arapski pjesnik, Sirijac Adonis, kazavši našem novinaru, duboko svjestan biblijskih razmjera bliskoistočne tragedije, da čovjek uvijek mora imati neku nadu. »Kad ne bismo imali nade, svijet bi propao«. A ako negdje treba tražiti nadu, makar i slabašnu, onda je to u knjigama, odnosno u svjetovima u koje one nose.

Dakle, ovi su reci – da parafraziram Dizdarevićev citat iz knjige mu »Istina iza vrata« – za one koji se nisu prepustili sreći neznanja ili tuđe pameti, jer takvima nikakva knjiga neće pomoći.

Godina na izmaku na hrvatskoj izdavačkoj sceni bez sumnje pamtit će se po izvrsnim književnim ostvarenjima od kojih ćemo tek poneka ovdje uspjeti spomenuti.

Jedna od knjiga koja je obilježila 2016., svakako je višestruko nagrađivani roman Slobodana Šnajdera »Doba mjedi«. Ova monumentalna europska epopeja svedoči upravo o moći ideologije koja zna podijeliti i stol i postelju, a takvim je surovim obiteljskim podjelama obilovalo minulo stoljeće. O mračnoj prošlosti tog istog stoljeća piše i Daša Drndić u svom proljetos promoviranom romanu »EEG«. Ona se kroz neuspjelog samoubojicu Andreasa Bana, junaka iz prethodnog romana »Belladonna«, nastavlja boriti s avetima prošlosti i sadašnjosti.

Olja Savičević Ivančević u »Pjevaču u noći«, ljubavnom romanu koji je puno više od toga, pokazala je bogatu raskoš svog spisateljskog dara. »Ovo je roman koji nosi tako rijetku nepatetičnu sentimentalnost koja bešćutne ostavlja posramljenima, a tankoćutne napada ravno u srce«, rečenica je s kojom kritičari izazivaju čitatelje, i to s punim pravom.

Ako je svojim je nagrađivanim romanom »Črna mati zemla« Kristijan Novak Međimurje vratio u glavni tok hrvatske književnosti, s »Ciganinom, ali najljepšim«, podcrtao ga je, ali debelo na domaćoj, ali i regionalnoj književnoj mapi. Čitajte Novaka u čiju su se prozu zaplele i globalne teme s početka teksta, od ISIL-a i izbjegličkog vala do zabranjene ljubavi Hrvatice i Roma te veterana Domovinskog rata…

Laude sofisticirane čitateljske publike ovih dana dobiva Damir Karakaš koji je svojim novim romanom poetskoga naslova »Sjećanje šume« progovorio o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu. Kako kaže Robert Perišić, »knjiga s ruba šume, posve karakaševska, uvrnuta u svojoj logici, točna i tečna, pomaknuta i razumljiva, knjiga koja može u svijet. Mala velika knjiga«.

Slađana Bukovac objavila je nedavno »Stajsku bolest«, po mnogo čemu aktualni roman u kojem brojne mračne teme današnjice – bračno nasilje, krijumčarenje ljudi, fašizacije društva – kontrapunktiraju toplim, iskrenim i dirljivim opisima jednog iskonskog odnosa, odnosa čovjeka s psima i konjima.

Jedna od najčitanijih knjiga u regiji svakako je i »Wilimowski« Miljenka Jergovića koji u ovom romanu hvata duh vremena, strahove i bojazni junaka različitih nacija, obrazovanja i zanimanja. »Pripovijedajući o hotelu na kraju svijeta, o njegovoj vlasnici, njezinim gostima, bolesti i nadi, nogometu i ratu koji visi u zraku, Jergović više no ikada pripovijeda o našem vremenu…«.

O našem vremenu zbori u svom depresivno optimističnom terapeutskom solilokviju »Bolest svijeta« i Tatjana Gromača. Ogolivši kroz bespoštednu introspekciju samu sebe, autorica čitatelja navodi da se zagleda u vlastitu dušu i ne žmiri pred patologijom društva i vremena u kojem živi. Vremena u kojem ne znamo na kojoj je strani pamet.