16. LFF

“Feel-dobro atmosfera”: Filmovi o vodonoscima, Zrću, S. Koreji i Ničemu

Dragan Rubeša

»Pusti Dobre, pusti«

»Pusti Dobre, pusti«

Dobre iz filma Vlatke Vorkapić »Pusti Dobre, pusti« je kapetan vodonosca koji ljeti čini dobro našim sušnim otocima – Kornatima, Škardi, Unijama i Susku. Za njih voda znači život. Vorkapić diskretno dodiruje temu suodnosa stvarnog života i turizma, inkarniranog u »nevidljivom« radu tisuća ljudi



Nakon serije mahom depresivnih komada koji su dominirali tijekom prvih dvaju festivalskih dana, sinoć se Liburniji napokon dogodila filmska tramuntana. Serija inteligentnih crowdpleasera započela je genijalnom Vlatkom Vorkapić i njenom mediternskom doku-komedijom »Pusti Dobre, pusti«. Dobre za feelgood atmosferu. Feel-Dobre.


On je kapetan vodonosca koji ljeti čini dobro našim sušnim otocima – Kornatima, Škardi, Unijama i Susku. Za njih voda znači život. Dobre se stalno sprda sa svojim pomoćnicima, nazivajući ih Lolek i Bolek. Kad bismo se zadržali u tom animirano-lutkarskom kontekstu, onda se Dobre može promatrati kao dalmatinska inkarnacija jednog od dvaju grintavaca iz »Muppet Showa«, recimo Statlera.


žSamo što njegov prirodni habitat nije kazališna loža, već brodska paluba. U autoričinu filmu, mlohave narančaste cijevi u krupnom planu koje nabreknu pod pritiskom vode postaju neka vrsta cronenbergovskog produžetka žilavog i pulsirajućeg tijela Dobrina mladog nećaka, koje se nalazi u vječnom pokretu.


»Uredna« država




Film priziva i Nazorovu pripovijetku »Voda« u kojoj taj isti vodonosac spašava otočno selo čiji su mještani očajni zbog suše. Iako joj Vorkapić pristupa na posve drukčiji način no što je to u teatru učinio Matija Ferlin.


Nekad je Dobrina vodonosca zvanog Bočac mijenjao vojni brod JNA-a. No Vorkapić se ipak ne zadržava na tom komičnom diskursu, diskretno dodirujući temu suodnosa stvarnog života i turizma, inkarniranog u onom »nevidljivom« radu tisuća ljudi, među kojima su i vodonosci, ti anonimni heroji koji razvlače cijevi po kalama i pomažu da taj isti turizam na otocima ne umre od žeđi.


Njihove cijevi za naše akvatorije prepune nautičara postaju vene koje njihovim selima upumpavaju život. Jer Dobre i njegova posada trude se da naša država ostane »uredna«, a ne slučajna.


Tek nekoliko milja od rute kojom plovi Dobre, sugestivni Bojan Mrđenović (»Zabava«) promatra lica i robotizirana tehno tijela Zrća u stroboskopskom transu, ali i jutro poslije na njegovoj plaži koje priziva Poljakovo jutro nakon Ultre (šifra: »Oni samo dolaze i odlaze«).


Nešto i Ništa


Neku drugu plažu u slow motionu podastire nam slučajni turist Ranko Pauković (»90 sekundi u Koreji«) u uvodnom fragmentu svog lucidnog sjevernokorejskog itinerara, dok na odjavnoj špici navodi da za svoj komad »nije dobio potporu nijedne fondacije, vlade i organizacije«.


Film je to snimljen bez cenzure i ograničenja, koji pokazuje krhotine svakodnevnice. Jer Pauković je u toj minijaturi rekao o Sjevernoj Koreji više od svih Bruggerovih, Manskyjevih i Traavikovih komada zajedno.


(Ne)poznata Sjeverna Koreja, LFF,


(Ne)poznata Sjeverna Koreja, LFF,



Pauković je snimio mali veliki film o nečem. A Boris Mitić, u nas poznat po finom doksu »Lepa Dijana«, snimio je meditativni neozbiljni film o Ničem koji balansira negdje na pola puta između beckettovskog pamfleta i markerovskog esejizma.


U Mitićevu »Slatko od Ništa«, njegov »karakter«, inkarniran u glasu naratora Iggyja Popa, umoran od nerazumijevanja bježi od kuće i prelazi osam planinskih lanaca i mora, da bi nas upoznao s onim što je doživio tijekom svog putovanja.


Film pokazuje i kako gledanje na svijet kroz vizuru Ničega može biti jedna konstruktivna i zabavna igra. Iako naposljetku pokušava ocrtati ništa – nečim. To »nešto« može biti glazba benda Tiger Lillies, ali i autorov imenjak Boris Poljak, jedan od 62 snimatelja koji su po svijetu promatrali to slatko poetsko Ništa.


Liburnia film festival, LFF,