"O KONCEPTU LICA SINA BOŽJEG"

Eurokaz: Granatiranje “božje šutnje”

Nataša Govedić

Jesmo li u susretu s Castelluccijevim gorkim komadanjem vjerske i umjetničke ikone dobili išta više od adolescentskog užitka u »zločinu«? Ili drskost za pamćenje...



Većina umjetnika (filmskog) 20. stoljeća i (kompjutorskog) 21. stoljeća bavi se istim pitanjem: kako obustaviti »ispraznu«, koliko i prebujnu slikovnost svijeta kojem pripadamo? Kako se odmoriti od poplave vizuala, brendova, neprestano uključenih kamera, mobitelskih i kompjutorskih sučelja?


Može li se malignost stalnog stvaranja i reproduciranja slika na neki način zaustaviti »svetom« slikom, umjetnošću, konkretno – Kristovim portretom čiji je autor Antonello da Messina? 


 Simptom poraza


Talijanski redatelj Romeo Castellucci, prvi izvedbeni gost ovogodišnjeg Eurokaza, sučeljava publiku s ogromnom slikom »bezličnog«, emocionalno zatvorenog i pomalo odsutnog Messinina Isusa, čije znatno uvećano mladenačko lice dominira stražnjim planom pozornice.




U prvom su planu izvedbe likovi Oca (Gianni Plazzi) i Sina (Sergio Scarlatella), smješteni u podjednako bezličnom, ali zato bijelim namještajem ispunjenom scenskom stanu (kauč, televizor, stol krevet).


Obojica likova vode uzaludnu bitku s Očevom inkontinencijom, bolje rečeno s pravom rijekom izmeta koja se ne prestaje slijevati iz staračkih pelena. I dok Sin, odjeven u bijelu košulju i kravatu, na kraju odustaje od odlaska na posao, brižno perući očeve slabine i stražnjicu te stalno iznova čisteći bijeli pod, izmet se vraća upravo tragikomičnom upornošću, na kraju i otvoreno prelazeći u burlesku.


Otac, naime, u finalu prvog dijela izvedbe, uzima kantu izmeta ostavljenu uz noćni ormarić i njome teatralno zalijeva i veliki bijeli ležaj i samoga sebe, zatim sjedajući u »lokvu« izmeta. S jedne strane, ova je gesta simptom Očeva poraza.


Otkazivanja poslušnosti tijela. No jednako ju je tako moguće čitati i kao neku vrstu prihvaćanja punog potencijala vlastite nemoći, u čemu Otac pokazuje i svojevrsnu snagu.  

Drama ogorčenja


Iako je taj finalni pokušaj tretiranja izmeta kao »protesnog jezika« na svoj način komičan, Castellucci ne želi odnos Oca i Sina prikazati kao mogućnost savezništva dviju generacija u humoru.


Naprotiv. Njegovi likovi veoma ozbiljno, ogorčeno i razočarano jecaju, čisteći fekalije pred ravnodušnim i nijemim Božjim licem, k tome se svako malo jedan drugome ispričavajući i priznavajući koliko se svaki od njih osjeća krivim zbog »poniženja« koje trpi (onaj drugi ili on sam).


 I dok predstava generalno njeguje stav kako nam nekontrolirano pražnjenje crijeva oduzima svako dostojanstvo, složila bih se da staračka inkontinencija sigurno donosi čitav niz zahtjevnih operacija skrbi za ljudsko tijelo, ali u svom tom »velikom sranju« i »velikom pranju« sadržana je možda ista ljepota iraconalne bliskosti koja prati dolazak djeteta na svijet: jedno tijelo treba pomoć drugog tijela, u čemu često zna biti iste one dobrostive povjerljivosti koja prati mijenjanje pelena u najranijoj dobi.


 Zbog toga moment u kojem neposredno nakon izlijevanja kante govana na bijelu prostirku kreveta osmero djece izlazi na pozornicu i bombardira pozadinsko lice Krista dječjim granatama djeluje kao efektan, ali prejednostavan odušak.  

Kritika religije


Zapravo je pred nama još jedna varijacija »pražnjenja crijeva«, ali sada na razini umjetničke geste. Granatiranje Kristova lica izrazito je gnjevna erupcija, prava »drama« ogorčenja, pri tom realizirana dječjim šakama, zbog čega retorički djeluje mnogo mračnije no da su istu scenu izvele odrasle osobe.


Problem je u tome što se učinak ove scene veoma brzo pretvara u deklarativnu, samim time i ne naročito dojmljivu kritiku religije: svjetlosni naglasak vraća publici pozornost na Kristovo lice, sada »tragično« preliveno crnom tintom i rasparano, sve dok ispod materijala slikarske tkanine ne pojavi natpis »Ti nisi moj pastir«.


U tom trenutku još je jednom osvijetljena i prazna pozornica, prepuna tragova fekalija i granata. Poruka je više nego jasna. Pastir nas nije u stanju sačuvati ni od fizičke muke ni od provala destrukcije.


Ali to smo zasigurno znali i prije početka predstave. Jesmo li u susretu s Castelluccijevim gorkim komadanjem vjerske i umjetničke ikone dobili išta više od adolescentskog užitka u »zločinu«?


 Obzirom na rutinsku nesposobnost religije da nam pokaže svoje empatijsko lice, rekla bih da smo dobili drskost za pamćenje.


S tek malom napomenom: strastveni napad na promašeni projekt kršćanstva još uvijek ne ukida nesumnjivo duboku potrebu autora predstave za drugačijim, oko ljudskog stada daleko angažiranijim učiteljem spiritualnosti. Ili, kako bi rekli zen učitelji: metafizika ionako uvijek počinje od dragovoljnog i nadasve skromnog čišćenja zahoda.