U aktivističkom videodoksu »Tongues Untied« Marlona T. Riggsa snimljenom 1989. koji istražuje kulturu, povijest i identitet afroameričke gay zajednice, autor se pita jesu li njeni pripadnici najprije homoseksualci, a onda crnci, ili obratno. »Kad crnci vole crnce, to je revolucionarni čin«, kaže jedan od njegovih aktera. Ali autor isto tako poručuje afroameričkim gejevima: Ispričajte svoju priču, izađite iz ormara i borite se. Na drugima je da slušaju.

U »Mjesečini« Barryja Jenkinsa, jednom od definitivno najimpresivnijih ovogodišnjih kandidata za Oscara, koji je već zasluženo osvojio Zlatni globus u kategoriji najbolje drame, ma koliko se to u prvi mah doimalo poput testamenta i oplakivanja Obamine ere, junakova priča svodi se na emotivnu jeku jednog homoerotskog dodira koji je on kao dječak doživio na floridskoj plaži. Taj dodir garniran poljupcem bio je jedina manifestacija nježnosti u njegovu životu, kao kontrapunkt bullyingu kojem je bio izložen u školi zbog seksualne orijentacije.

Bahamska varijanta

Slični prosede koristi i fini komad »Djeca božja« (God’s Children) u režiji bahamskog sineasta Kareema Mortimera koji je ovih dana bio reprizno prikazan na Trećem, ali u ebony & ivory diskursu (ljubav crnačkog pastuha i bijelog slikara). Iako je u zadnje vrijeme već postala praksa da se filmovi iz njegova vampirskog termina repriziraju dan kasnije u ranim popodnevnim satima, HRT-ova cenzura očito je procijenila da Mortimerove homoseksualne teme nisu pogodne za taj termin.

No ta bahamska varijanta »Mjesečine« elaborira odnos njenih junaka kranje smireno i nježno, bez ikakvih ekscesa (u oba filma imamo lik geja kojem partner, odnosno očev surogat, pomaže da lebdi na površini vode u terapiji postizanja unutarnjeg mira – u slučaju »Mjesečne« riječ je o Juanu koji Chirona uči plivati). Neki kritičari čak su opisali »Mjesečnu« kao crnačku verziju »Planine Brokeback«. No to baš i ne drži vodu. Jer osim činjenice da je poput Leejeva filma jedan Jenkinsov junak gej, a drugi strejt, autorov prosede igra na senzualnu melankoliju pogleda i tijela. Jenkinsova socijalna topografija Miamija, konkretnije njegova Liberty Cityja, ne razlikuje se previše od Baltimorea iz »Žice«, iako smo među njegovim palmama najčešće susretali kubansku, a rjeđe afroameričku zajednicu. Kao da autor pokušava spojiti Billie Holiday i Rolanda Barthesa.

Vertikalnost plavetnila

Jer kad bismo zanemarili stereotipe koji se pozivaju na već prožvakane motive cracka i socijalne degradacije, utjelovljene u junakovoj majci, ali i u liku dilera (izvrsni Mahershala Ali) u kojem naš mali gej junak otkriva očinsku figuru, Jenkins je snimio nevjerojatno smireni komad o jednoj emotivnoj kalvariji, čiji song »Hello Stranger« u izvedbi Barbare Lewis koji odjekuje s džuboksa u Trevorovu restoranu nije samo komentar odnosa Chirona i njegova prijatelja, svedenih na potpune strance, već i njegova melankolična himna. »Tko si ti?«, upita Trevor prijatelja. »Ja sam ja«, odgovori mu Chiron. U tom jednostavnom odgovoru, ali i nježnostima koje emaniraju pogledi Jenkinsovih junaka, sublimirana je sva ljepota njegova smirenog filma. Oni su ti vječni stranci u noći. Ostaje tek Chironova glava na Trevorovu ramenu kao uspomena na neka druga davna vremena.

Sve se dakle svodi na vertikalnost plavetnila (odraz mjesečeve svjetlosti na moru koja obasjava junaka) i crnila (boja junakove kože ali i naziv ključnog trećeg poglavlja filma – »Black«). Sve ostalo je tišina. U toj dominantno muškoj senzualnoj postavi, izdvaja se sjajna Janelle Monae, mnogima poznatija kao soul diva, sada u debitantskoj cameo ulozi dilerove žene. Ljepota filma je u rušenju granica između tog plavetnila mjesečine i crnila života.