BERLIN – U Cannesu je otkriven prvi slučaj koronavirusa, zbog čega postaje upitno održavanje festivala. Tu vijest objavilo je mrežno izdanje holivudskog poslovnog filmskog časopisa Variety tek par dana uoči finalne večeri Berlinalea. Iako će, vjerujemo, sva ta paranoja jednog dana nestati preko noći, kao što se to dogodilo i sa sarsom. Na sreću sve festivalske projekcije održavale su se redovito u krcatim dvoranama, uz tek ponekog gledatelja s maskom koji je bio gotovo nevidljiv u toj masi. Iako je njegovo ovogodišnje jubilarno 70. izdanje možda bilo fizički najzahtjevnije. Ne samo zbog standardnog programskog predoziranja, zbog kojeg smo u tom cunamiju filmova možda propustili neko festivalsko otkriće, već i zbog zatvaranja CineStara u Sony Centeru na Potsdamer Platzu, čije su dvorane s ukupno 2.224 mjesta bile neizostavni dio festivalske infrastrukture. Zato su neke projekcije prebačene na druge lokacije, udaljene od Berlinale Palasta i Cinemaxxa petnaestak minuta vožnje U-Bahnom.

Politički urgentno

Ono što se ne mijenja, famozna je dekoracija na Alte Potsdamer Strasse koja vodi prema Berlinale Palastu, popularno nazvanoj Festivalska aleja, koja se sa svojim stablima ofarbanim u bijelo i svjetlima koja imitiraju snijeg i dalje doima kao da Božić još uvijek traje. Ne mijenja se i poslovična naklonost berlinskih nagrada prema političkom filmu. Ako je na Berlinaleu izvan konkurencije prikazan najnoviji komad ukrajinskog sineasta Olega Sencova, koji je netom izašao iz zatvora (šifra: »Brojevi«), Zlatni medvjed osvojio je iranski sineast Muhamed Rasulof, kojem su iranske vlasti oduzele pasoš u očekivanju još jedne presude, zbog čega nije mogao biti nazočan u Berlinu. Dogodilo se to pretprošle godine u Cannesu, gdje je prikazan njegov zabranjeni odvažni komad »Čovjek od integriteta«. Još 2010. osuđen je na zatvorsku kaznu od 10 godina, optužen da je snimao bez dozvole, da bi mu kazna bila smanjena na 12 mjeseci. Zato je Zlatnog medvjeda na gala večeri dodjele nagrada preuzela njegova kći Baran, koja također glumi u filmu.

Jer za iranske antirežimske festivalske miljenike, od Panahija pa nadalje, više ne znamo jesu li u zatvoru, na uvjetnoj slobodi ili kućnom pritvoru. Uostalom kompletni Rasulofov opus je politički urgentan, od filma »Zbogom«, u čijem je fokusu trudna ljudskopravaška odvjetnica, do najnovijeg »Zlo ne postoji«, kojem je berlinski žiri pod predsjedavanjem Jeremyja Ironsa dodijelio glavnu nagradu. Autorov komad totalni je krik protiv svih autoritarnih režima, pa ćemo u jednoj od njegovih četiriju priča u sceni bijega začuti i u nas ovih dana često spominjanu »Bella ciao«, koja ne odjekuje samo u Rijeci, već i u Iranu. U svakoj priči u prvom planu je protagonist koji krije neku tajnu, postavljajući pitanje granica individualne slobode. U filmu čiji epilozi mogu biti oslobađajući, razorni, otvoreni i misteriozni. Iako nam Rasulof tek u finalnoj sceni dopušta da dođemo do zraka, s poljem koji priziva Kiarostamija i koji junaku nudi nadu.

Ispravljena nepravda

Ovogodišnja kvalitativna dominacija žena u konkrenciji Berlinalea okrunjena je na najljepši mogući način dodjelom Velike nagrade žirija (Srebrni medvjed) genijalnoj Elizi Hittman (»Never Rarely Sometimes Always«), iako je autoričin film došao u Berlin kao vruća akvizicija sa Sundancea. Prava je šteta da ekstraordinarna Sidney Flanigan, koja u autoričinu filmu portretira trudnu djevojku iz ruralne Pennsylvanije koja odlazi u New York napraviti pobačaj, nije proglašena najboljom glumicom, već je ta nagrada otišla u ruke provjerenoj Pauli Beer iz Petzoldove »Undine« (prisjećamo je se iz Ozonova »Frantza«). Zato je nagrada za najboljeg glumca bila previše oskarovski obojena. Osvojio ju je Elio Germano za portret slikara Antonia Ligabuea (šifra: »Volevo nascondermi«), iako njegova gluma počiva na naglašenoj tjelesnosti.

Nepravda je napokon ispravljena velikom Hongu Sangsoou, koji je proglašen najboljim redateljem (šifra: »Žena koja je trčala«), iako je njegova muza Kim Min-hee u Berlinu još prije tri godine proglašena najboljom glumicom za ulogu u njegovu komadu »Sam na plaži noću«. A najboljim debitantom proglašen je enegični i krajnje halucinantni Kolumbijac Camilo Restrepo, čiji je politički komad »Los Conductos« snimljen u 16mm formatu.

I filmaši s »ovih prostora« vraćaju se iz Berlina zadovoljni. Najnoviji komad srpskog sineaste Srđana Golubovića (»Otac«) s Goranom Bogdanom, proglašen je najboljim u paralelnoj »Panorami« prema glasovima publike. I LGBTQ nagradu »Teddy« osvojio je komad koji se bavi iranskim temama. Riječ je o filmu »Futur Drei«, mladog njemačkog debitanta iranskih korijena Faraza Shariata, o partijaneru Parvisu, koji se zaljubljuje u iranskog migranta.