Maja Hrgović dugogodišnja novinarka kulture Novoga lista i nagrađivana književnica, nakon novinskih tekstova, knjige kratkih priča »Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo« i romana »Živjet ćemo bolje« posljednjih se mjeseci afirmirala u još jednom literarnom žanru – drami, odnosno kazališnom tekstu. Prema njezinom romanu »Živjet ćemo bolje« redateljica Senka Bulić postavila je zimus u Zagrebačkom kazalištu mladih istoimenu predstavu koja je postigla zapažen uspjeh, a redatelj Ivica Šimić na daske Male scene prenio je njezin tekst »Puž« o dječaku kojem se nije žurilo odrasti.

Suradnja sa Šimićem pokazala se plodonosnom, urodila je, naime, novim kazališnim projektom – predstavom za djecu »Terracotta Boy« – koja je početkom svibnja doživjela premijeru u kazalištu Meriton u 12-milijunskom kineskom gradu Xi’anu gdje je Maja Hrgović provela kraće vrijeme inficiravši se snažno »kineskim sindromom«. Ne krijući opčinjenost starom prijestolnicom kineske kulture, koja je unatoč milijunskoj populaciji pitom i živopisan grad skrojen po mjeri čovjeka, kao i kulturnim i inim zamahom današnje Kine, Maja priča o svom dalekoistočnom iskustvu koje će se uskoro vjerojatno nastaviti jer s Ivicom Šimićem, koji u rujnu postaje umjetnički direktor kazališta Meriton Children’s Theatre u Xi’anu, nastavlja suradnju na novom projektu.

Raskošna avantura

Kako je došlo do projekta »Terracotta Boy«?

– Sve je počelo prošle godine u Maloj sceni; na pripremama za premijeru predstave »Puž«, koju je po mom tekstu režirao Staša Zurovac, Ivica Šimić mi je ponudio da zajedno radimo na originalnom tekstu za predstavu o oživjelom malom vojniku, pripadniku veličanstvene zakopane vojske prvog kineskog cara. On je na Dalekom istoku već režirao niz vrlo uspješnih predstava, a ovaj put bio je pozvan da režira u kazalištu Meriton u 12-milijunskom gradu Xi’anu.

»Terracotta Boy« je filmski raskošna avantura čiji mali protagonist prolazi na mahove bolnu, a na mahove urnebesno duhovitu inicijaciju u svijet odraslih kroz susrete s likovima kineske mitologije; pticom Feniks, Kamenim majmunom, Zmajem…

Kakvi su dojmovi s nedavne kineske premijere? Kako je publika doživjela Vašu predstavu?

– Predstava je doživljena kao nešto revolucionarno. Donijela je nešto svježe i suvremeno u tamošnje kazalište koje se još uvijek snažno oslanja na tradiciju, na zadane forme, a pritom emocionalno angažira. Veleposlanik RH u Pekingu Nebojša Koharović održao je nadahnut govor, a nakon premijere bilo je i suza ganuća…

Budući da u predstavi propitujete na koji način kultura i povijesno naslijeđe utječe na kreiranje osobnosti suvremenog djeteta u Kini, kako ste se pripremali za pisanje ovog komada?

– Kina u svakom smislu postaje svjetska velesila i taj proces teče paralelno uz otvaranje prema Zapadu; naša su iskustva danas bliža nego što mislimo, a teme kojima sam se bavila u predstavi univerzalne su i jednako bliske i Dalekom istoku i suvremenom Zapadu: radi se o pravu na djetinjstvo, na igru, na slobodu koja se djeci sve ranije uskraćuje. Sve ranije nam društvo dodjeljuje maske koje nam ne pristaju, uloge, kalupe. O tome je i Orwell govorio kad je rekao kako se naša lica formiraju tako da ispunjavaju masku. Na premijeri su gledatelji nosili bijele maske, a trenutak kad se maska skida bio je katarzičan.

Tekst sam pisala s puno empatije prema liku neprilagođenog dječaka koji je izgnanstvom iz vojske kažnjen za svoju različitost, i s poštovanjem prema kineskoj tradiciji i mitologiji koju sam upoznavala intenzivnim iščitavanjem literature. Ipak, istinsko upoznavanje neke kulture ne može bez izravnog »iskustva na terenu«, a to se dogodilo nedavno, uoči premijere – komadići te slike sjeli su na mjesto i mogu reći da sam se zaljubila u tu zemlju.

Srodnik bajki

U čemu ste pronašli inspiraciju za pisanje priče o kineskom dječaku?

– U knjigama o mitologiji i o suvremenoj Kini, u razgovorima s redateljem. Prije sam bila sumnjičava, čak i prezriva, prema ideji četveroručnog rada na tekstu. Dobra književnost zahtijeva osamu, golema prostranstva samoće, kako kaže Knausgaard. Nakon rada na ovoj predstavi, ipak mislim drugačije.

U maratonskim razgovorima s redateljem Šimićem, koje smo zimus vodili za malim stolom u predvorju Male scene, priča se kristalizirala – otkrivali smo stalno novu, duboku simboliku, radovali se »eureka« momentima koji su učinili »Terracotta Boy« srodnikom bajki na kojima počiva povijest pripovijedanja ove civilizacije.

Koji su planovi s »Terakota dječakom«? Predstava ide na tureju po Kini i inozemstvu?

– Predstava od jeseni kreće na gostovanja, a nadam se da će stići i do Hrvatske.

Nakon »Puža« i »Terracotta Boya«, spremate li nešto novo za dječje kazalište?

– Trenutno radim s Marjanom Nećakom i kompanijom Moving Music Theatre iz Bitole na glazbenoj predstavi koja zasad nosi radni naziv »Djevojčica sa žicama«; to je zahtjevan međunarodni projekt koji tematizira položaj umjetnika u današnjoj Europi, a ključni pojmovi su izigrani ideali, migracija, socijalna ugroženost, veličanstveno europsko licemjerje…