Vjekoslava Jurdana

Čakavica u metropoli: Predstavljena knjiga “Pašta i fažol – O književnosti i hrani uz izbor dijela Drage Gervaisa”

Siniša Pavić



ZAGREB – U prostorijama na Trgu bana Jelačića, na Tribini Društva hrvatskih književnika, s veseljem se govorila i s pažnjom slušala čakavština! Slušali su je i najmlađi, učenici drugog razreda Prve katoličke osnovne škole, možda prvi put u životu.


A da tome bude tako »kriva« je ponajprije Vjekoslava Jurdana, autorica na Tribini promovirane knjige »Pašta i fažol – O književnosti i hrani uz izbor dijela Drage Gervaisa« iza koje nakladnički stoje Sveučilište Juraj Dobrila u Puli, Naklada Kvarner i Gradska knjižnica Crikvenica, baš kao što iza organizacije Tribine uz DHK stoji Udruga OS.


Kako reče voditeljica Tribine Lada Žigo Španić, važna je ovo tribina za DHK koji njeguje našu trojezičnost, naš ča, kaj i što. Radi se, dodala je, o impozantnoj monografiji, slikovitoj, slojevitoj, autentičnoj i svakodnevnoj dok istražuje opus Drage Gervaisa s aspekta hrane.




To je, kako reče Žigo Španić, ljudska knjiga puna života. Nije ni naslov, dakako, slučajan, »Pašta i fažol« je dramolet Drage Gervaisa, baš kao što je baš pašta i fažol bilo njegovo najdraže jelo.


Nakladnik Franjo Butorac prozborio je koju o tome kako je došlo do ideje da se ova i ovakva knjiga radi. Zapravo jednostavno, tako da ga je znanac upitao gdje da nabavi stihove Drage Gervaisa. Kako ih nije bilo nigdje, doli možda u gdjekojem antikvarijatu, put je vodio k onoj koja o Gervaisu sve zna i koja, kako reče Butorac, čakavštinu živi.


I autorica je predložila da u središtu bude hrana u djelima Drage Gervaisa, hrana kao motiv, kao ideja i to ne samo u dramotelu »Pašta i fažol« koji je sačuvan zahvaljujući Nedjeljku Fabriju i Dragutinu Tadijanoviću. Ovo je knjiga, kazala je među ostalim Vjekoslava Jurdana, koja pokušava odgonetnuti kako književnost, kako umjetnost, pristupa fenomenu hrane. No, Tribina je pokazala da je ova knjiga i više od toga. 


Pašta i fažol


Pašta i fažol



Vjekoslava Jurdana je kazivala stihove iz knjige na čakavskom, da bi zatim prevoditeljica Jennifer Lazarić Jungić čitala njihov prijevod na francuski jezik i okcitanski jezik što se govori na jugu Francuske. Jer, kako je rekla, velike su sličnosti između čakavštine i okcitanskog jezika i one svjedoče da, unatoč granicama između država, jug Europe ima sličnost koje nas spajaju i koje su neizbrisive.


U tom kontekstu, a i u kontekstu važnosti pašte i fažola, Žigo Španić je efektno privela tribinu kraju. Prisjetila se ona svojih profesorskih dana i sastavka učenika koji je valjda jedinu peticu u životu zaslužio  jednom jedinom rečenicom u zadaćnici koja kaže: »Ja najvolim kad moja mati skuva graja, pašta fažol, a žlica dubi u njemu!«


Daleko je to od majstorstva pjesnikova, a opet jednako čovjeku blisko koliko nam hrana bliska i važna jest.