Berislav Valušek: U Rijeci postoji odium kulture

Snimio Marin Aničić

Zadnji ravnatelj MMSU-a koji je znao svoj posao bio je Branko Franceschi. Najgori je svakako sadašnji, jer misli da o muzeju nešto zna, a ne zna ništa. Takvi su najopasniji – strukovno polupismeni. Ljubica Dujmović je bila bolja, jer je znala da ništa ne zna, pa je bila oprezna. Što se dogodilo s Međunarodnom izložbom crteža, Bijenalom mladih Mediterana, Bijenalom kvadrilaterale... gdje su te izložbe? Ako danas nisu dovoljno suvremene, što god to značilo, što ih je zamijenilo?

Povjesničar umjetnosti dr. Berislav Valušek, profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti, nekadašnji ravnatelj Moderne galerije, današnjeg Muzeja moderne i suvremene umjetnosti,  žestoki je kritičar riječke kulturne politike.

U nedavnom  televizijskom sučeljavanju s pročelnikom Odjela za kulturu Ivanom Šararom predložio je  pročelniku i riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu da podnesu ostavke zbog  situacije u riječkoj kulturi i  broda »Galeb« kao  simbola  njezine propasti. Istodobno, prozvao je i Senat riječkog Sveučilišta  zbog odluke da se Akademiji  primijenjenih umjetnosti pripoji studij glume Rade Šerbedžije.

Valušek se nikad nije libio jasno i javno izreći  svoje stavove, pa ni onda  kad su ga koštale funkcije ili imidža konfliktne osobe. Tome je ostao dosljedan i  u ovom razgovoru.

Što  mislite  o riječkoj  kulturi danas  i načinu kako se njome upravlja?

– Što da vam kažem? Znate i sami. Znamo svi. Preseljenje Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, nova zgrada Gradske knjižnice, Metropolis, pa Teatro Fenice koji zatvoren zjapi prazan kao i Palača šećerane, zatim lansirna rampa za torpeda, srednjovjekovni bedemi grada koji nisu vraćeni na svoje mjesto nakon izgradnje garaže, brod »Galeb« itd., itd. Dodajmo tome još i autobusni kolodvor, pa je slika kompletna.

Pohod na institucije

Samo na dokumentaciju i slične radove za MMSU i zgradu knjižice potrošeno je oko 35 milijuna kuna. S tim se novcima dalo puno napraviti, pogotovo stoga što je Zagreb u vrijeme ministra za kulturu Antuna Vujića bio spreman sufinancirati MMSU. Izvjesno je da je riječ o nesposobnosti kako Šarara, tako i Obersnela. Da je riječ o sportu, ovakav bi izostanak rezultata prethodio samo jednom mogućem scenariju – smjeni. No, budući da ih nema tko smijeniti, bilo bi najpoštenije da obojica daju ostavke.

Možda će zvučati paradoksalno, ali riječkom kulturom se vrlo svjesno upravlja, samo je pitanje u kojem smjeru. U drugoj polovici 90-ih godina omjer programskih sredstava između gradskih ustanova i raznoraznih udruga i takozvane nezavisne kulture bio je 1 : 1. Posljednji sam put analizirao proračun za kulturu 2011. i tada je omjer bio 1 : 2,5, u korist udruga i ostalih, naravno, što znači da je Obersnel još prije četiri godine za dva i pol puta nadmašio svog mentora Slavka Linića koji je pohod na institucionalnu gradsku kulturu doveo do razine križarskoga rata (ili ja, ili oni).

Mi se nalazimo već pri kraju tog procesa provincijalizacije i amaterizacije kulture i jedino što još preostaje je zatvaranje ustanova, iako je i ovo čemu svjedočimo razina pričuvnog života, svojevrsna hibernacija.

Kontroverzni »Galeb«

Tvrdite  da  je Grad  Rijeka  ploveću rezidenciju Josipa Broza kupio  iz ideoloških pobuda,  ali  govoreći  o »Galebu« i sami  nastupate s ideoloških pozicija. S obzirom da Tita doživljavate kao  masovnog ubojicu, je li po vašem mišljenju sporna samo odluka Grada Rijeke da kupi brod s kojim ne zna gospodariti ili i odluka Ministarstva kulture da  ga proglasi spomenikom kulture?

– Tito jest bio masovni ubojica – to nije moj doživljaj, već povijesna činjenica. Da li je riječ o sto ili tristo tisuća ubijenih bez suđenja i osuda, oko Bleiburga i na tzv. križnim putovima, manje je važno. To nije ni ideološka pozicija, jer ja sam – da se razumijemo – antifašist. Tko danas, s malo pameti, može zastupati ideje fašizma? Ali ja sam i antikomunist. Jednom riječju, antitotalitarist. A »Galeb« je kupljen kao simbol jednog vremena koje se nastoji prikazati samo u pozitivnom svjetlu, što ne drži vodu, za razliku od broda.

Dokaz tomu je da je »Galeb« kupljen 2009. godine, dakle u vrijeme krize, a ako pogledate isprike i izmotavanja gradske vlasti zadnjih godina zbog u više navrata obećanih, a nerealiziranih projekata, jedan od najčešćih izgovora jest da je 2008. nastupila kriza, te da stoga nema novaca. Zašto su onda kupovali brod? Sporna je kupnja, jer se znalo da novaca neće biti, a kad je »Galeb« već kupljen, trebalo se potruditi da na bilo koji način profunkcionira. Samo za to treba znanja i sposobnosti koje Obersnel i Šarar nemaju.

Da imate moć odlučivanja, sad  kad je već kupljen i registriran kao kulturno dobro, što biste s učinili s brodom?

– Privezao bih ga ili potopio uz Goli otok. U Budimpešti je 2002. napravljeno nešto slično – Terror Haza muzej u kome su prikazana dva lica istog – nacističkog i komunističkog – totalitarizma, u zgradi koju su u vrijeme rata za mučenja upotrebljavali nacisti, a kasnije, za razračunavanje s ideološkim neistomišljenicima komunisti. To se u arheologiji zove tradicija kultnog mjesta. Ono što je bitno je ispričati istinitu priču o komunističkom revolucionarnom teroru i Golom otoku, a onda i onaj dio priče o narodnooslobodilačkoj borbi (i lijepi i ružni), samoupravljanju, nesvrstanima itd. Sjećate li se ideje slovenskog autorskog para predstavljenog na izložbi o međuratnoj avangardi Rijeke 2006? Predlagali su da D’Annunzio postane brend grada. Riječki antifašisti nisu mogli doći k sebi. Ali kako možemo u isto vrijeme biti protiv brendiranja jednog protofašista i zalagati se za brendiranje komunističkog satrapa? To baš nije dosljedno, zar ne? Da ne spominjemo skandal oko Venuccija i njegovog kipa »Snaga volje«. To bi nas predaleko odvelo.

Kolosalno neznanje

Priča o preseljenju Muzeja moderne  i suvremene umjetnosti, nekadašnje Moderne  galerije, vuče se  još iz vremena  dok ste  bili njezin ravnatelj.  Nakon skoro dvadeset  godina planiranja i petnaest  godina projektiranja, nedavno je  najavljeno  parcijalno preseljenje  Muzeja  na jednu  etažu »H-objekta« bivše tvornice »Rikard Benčić«. Imate li komentar?

– Pred kraj mog mandata, analizirajući s kustosima prostorne mogućnosti nove lokacije, postalo nam je jasno da će prostora biti dovoljno – u slučaju da do preseljenja dođe odmah – za sljedećih desetak godina. Ali ono što se pokazalo kao mogući veliki dobitak jest stalni postav. Ta vrsta postava, koji se može mijenjati, nadopunjavati, interpretirati itd., jest ono što određuje svaki muzej, a toga od osnivanja Galerije likovnih umjetnosti – nema. Tristotinjak studenata s riječke Akademije, iz cijele Hrvatske, već je deset godina zakinuto za povijest umjetnosti Rijeke, o Hrvatskoj da ne govorim, jer u fundusu postoje djela kojima se može pokriti i taj, širi dio. Bez obzira na izjavu ravnatelja Slavena Tolja o »mesu kojeg nema«. Svih ovih godina tvrdim da ova vlast neće, jer ne želi, stvoriti uvjete za normalno funkcioniranje MMSU-a. Na moju veliku žalost ispada da sam u pravu.

Pratite li programe  MMSU-a  i što  mislite o današnjem rejtingu i načinu  rada te ustanove?

– Pratim sve programe, ponekad izravno, a više sa strane, ali jesam informiran. Zadnji ravnatelj MMSU-a koji je znao svoj posao bio je Branko Franceschi. Najgori je svakako sadašnji, jer misli da o muzeju nešto zna, a ne zna ništa. Takvi su najopasniji – strukovno polupismeni. Ljubica Dujmović je bila bolja, jer je znala da ništa ne zna, pa je bila oprezna. Tolj vodi muzej kao što je prije vodio Lazarete u Dubrovniku, na sitno. Što se dogodilo s Međunarodnom izložbom crteža, Biennalom mladih Mediterana, Biennalom quadrilaterale… gdje su te izložbe? Ako danas nisu dovoljno suvremene, što god to značilo, što ih je zamijenilo? Republika, skupa manifestacija s najmanje posjetitelja? Gdje je nestala – ne samo međunarodna, već i nacionalna i lokalna prepoznatljivost MMSU-a? U svom kolosalnom neznanju Tolj nam je otkrio da u depoima MMSU-a uopće ne postoje djela s kojima bi bio moguć stalni postav. Time se postavlja vrlo logično pitanje – što će nam onda nova zgrada? Možda u tom grmu leži zec, pa su upravljačke strukture odlučile da nam nova zgrada ne treba, ali to još uvijek taje od nas.Tolj je, također, s izložbe iz fundusa koja je tematizirala odnos socijalističkog realizma i novih jezika umjetnosti iz 50-ih i 60-ih godina, u predvorje zgrade MMSU-a na postolje spustio, odnosno vratio bistu Moša Pijade, Augustinčićev soc-realistički kipec rađen u najcrnjoj maniri tada već odumrlog akademizma. Ako znamo da je socijalistički realizam bio druga strana medalje fašističke i nacističke umjetnosti u službi totalitarnih sustava, bez ikakve umjetničke vrijednosti, tada nam postaje jasno za što se Tolj kao ravnatelj jednog umjetničkog muzeja zalaže. Očito za povratak starih vrijednosti, onih koje su bile aktualne između 1945. i ranih 50-ih godina. Osnivač današnjeg muzeja također je bio umjetnik – Vilim Svečnjak. Došao je u Rijeku po partijskom nalogu, osnovao muzej i otišao. Slično je i s Toljem; došao je u grad pozvan od SDP-a, razara MMSU, a kad završi posao otići će. Moći ćemo pisati povijest današnjeg MMSU-a od umjetnika do umjetnika, rekao bih.

Generacija bez prostora

Vraćanje Augustinčićeve biste Moše Pijade na prazan postament u predvorju zgrade muzeja u mojim je očima pozitivna gesta. Ne doživljavam je kao povratak starim vrijednostima, već kao iskaz neslaganja s pojavama poput rušenja antifašističkih spomenika i podjela umjetnosti na politički podobnu i nepoćudnu. Tu bistu ste  Vi bili sklonili?

– Vi, naravno imate pravo na svoje mišljenje, kolikogod ono bilo krivo i u ovom slučaju neutemeljeno, ali to ste pravo dobili nakon pada komunizma i početkom Domovinskog rata, odnosno osamostaljenjem Hrvatske od Jugoslavije, a ne nakon antifašističke borbe. I da vas još nešto pokušam podsjetiti; te spomenike u  vrijeme komunizma nikad nismo zvali antifašističkim, već spomenicima Narodnooslobodilačke borbe ili spomenicima revolucije – one socijalističke, naravno.

Budući da su se naši komunisti svojevremeno obukli u celofan antifašizma i zaboravili vlastitu komunističku prošlost, kako je to lijepo rekao Ivan Zvonimir Čičak, tako su i spomenici odjednom postali (samo) antifašistički. Zvali ih kako nam drago, bili su u funkciji totalitarne komunističke ideologije i tadašnjeg sustava, a danas ih se koristi kao kukavičja jaja u pokušajima dokazivanja ljepota života u Jugoslaviji. Podjelu umjetnosti na politički podobnu i onu nepoćudnu danas ne provodi nitko. To se radilo od 1945. do 1990., ali postoji podjela na umjetnost i ne-umjetnost, koja je postojala oduvijek i koja će nastaviti postojati. Augustinčićev uradak maknuo je Juraj Lokmer, tadašnji ravnatelj Sveučilišne knjižnice, jer je zgrada njihova, uz moju punu podršku. Ne znam je li Tolj bio pristojan i pitao vlasnika zgrade smije li ponovo koristiti konzolu?Zvonimir Kamenar i jedan anonimni umjetnik željeli su na konzolu postaviti radove kojima bi osigurali da tamo više nikada ne dođe bista bilo kojeg političara, a kamoli ponovo – Moša! Kakve veze ima s Rijekom Moša Pijade?

Ako je  socrealizam bio  bez ikakve  umjetničke vrijednosti zbog čega se  posljednjih godina  rade  tolike izložbe koje  pokušavaju revalorizirati  nasljeđe  toga vremena?  Uostalom,  nije li  velik dio  umjetnosti stvorene kroz povijest  bila »režimska« umjetnost?  Znači li to da bismo  trebali rušiti sve od piramida i carskih  palača do dijela umjetnosti  nastale  pod okriljem  crkve  jer se ne  slažemo s određenim režimima i ideologijama?

– Ne rade se samo, od pada Berlinskog zida nadalje, izložbe soc-realističke umjetnosti, već i izložbe nacističke i fašističke umjetnosti, ali ih revalorizacije bilo koje vrste (kulturološke, povijesne ili povijesno-umjetničke) ne mogu pretvoriti u umjetnost. Upravo zahvaljujući tim izložbama – koje kompariraju materijal – možemo reći da se radi o istom, o dva lica jedne medalje. Uostalom sjetite se afere i plakata za Dan mladosti 1987. Na saveznom je natječaju pobijedio plakat slovenske grupe Novi kolektivizam koja je preoblikovala nacistički plakat R. Kleina iz 1936. Umjesto kukastog križa i još nekih detalja, na zastavu su stavili petokraku. Komunisti koji su sjedili u ocjenjivačkom sudu odmah su prepoznali oblikovanje, ideju i poruku plakata, ali su se prevarili glede izvora. Predložak je bio nacistički, a ne komunistički. Trebamo li još dokaza? To – kako ga vi zovete – naslijeđe, je negativno, ne-umjetničko i ima tek povijesnu vrijednost.

Većina umjetnosti 19. i 20. stoljeća, a u tim se kronološkim gabaritima krećemo, nije bila režimska, dapače. Usporedba Augustinčićevog kipeca s egipatskim piramidama, carskim palačama i crkvama je vaša i ne mogu je komentirati.

U nedavnom razgovoru za Novi list riječki  likovni  umjetnik  i scenograf Dalibor Laginja  izjavio je kako se nakon vas više nitko iz MMSU-a  nije interesirao  za njegov rad, a od  vašeg je posjeta njegovom ateljeu prošlo već 20 godina.

– Moja generacija, plus-minus, riješila je nagomilane gradske povijesno-umjetničke zaostatke retrospektivama i monografijama Venuccija, Kaline, Smokvine, oba Ostrogovića, de Guassa, Hallera itd., pa čak i Lahovskog. U međuvremenu je na red došla nova generacija umjetnika koji bi se u svom gradu i u adekvatnom prostoru trebala retrospektivno ili barem monografski predstaviti. I što se događa? Bard riječkog kiparstva, Zvonimir Kamenar, imao je takozvanu retrospektivu u Umjetničkom paviljonu u Opatiji – u sklopu dvije izložbe, jer je prostor premali. Ksenija Mogin održala je retrospektivu u Galeriji Kortil koja može prihvatiti samo ozbiljniju samostalnu izložbu. O katalozima da ne govorimo. Možemo mi kukumavčiti o krizi i nedostatku novaca, ali prije toga treba raščistiti s talibanima koji samo svoj rad i rad sebi sličnih proglašavaju umjetnošću.

Zavisna nezavisna scena

Gradonačelnik Vojko Obersel  voli isticati da Grad Rijeka, kao ni jedan  drugi, brine o nezavisnoj kulturnoj sceni kojoj je ustupio tisuće kvadrata na besplatno korištenje, uz istodobno izdvajanje 500 tisuća kuna godišnje za režijske troškove. Mislite li da je takvo favoriziranje nezavisne scene stvar  i istinskog zanimanja za nezavisnu  scenu i nekog naprednog opredjeljenja, ili ste bliži tezi da se radi o prokušanoj metodi otupljivanja kritičke oštrice potencijalno najsubverzivnije grupacije, uz istodobno stvaranje privida progresivne kulturne politike?

– U vašem je pitanju i odgovor. Koja nezavisna scena? Dobili su od gradonačelnika stanove, prostore za rad i svake godine dobivaju za programe više od ustanova. Itekako su zavisni, što dokazuju bavljenjem samo velikim svjetskim ili svjetonazorskim temama. Poput misica su koje za sve žele mir u svijetu. Kad se itko od takozvane nezavisne scene poduhvatio konkretnih ideoloških, političkih ili životnih tema našeg lokalnog okruženja, gradskih političara i politike? Koliko publike imaju? NGO kod nas ne znači ništa osim deklarativnog busanja u prsa, ali zato donosi veliki novac.

Osim toga, da biste imali izvaninstitucionalnu kulturu potrebne su institucije koje ih nužno određuju, čega mi u Rijeci nemamo. »Nezavisni« su kod nas prekrili sve, pa više nije jasno što je elitno, a što alternativno.

Pročelnik Odjela za kulturu Ivan  Šarar voli se pohvaliti da je Rijeka  budžetski uvjerljivo najkulturniji grad u Hrvatskoj, ali kad se usporedimo s dugim sredinama možemo vidjeti da po investiranju u kulturu Rijeka  uvjerljivo zaostaje i za mnogo manjim gradovima. Jedan od argumenata pročelnika je da ti gradovi nemaju HNK, drugi je da za Rijeku nije bilo pogodnih EU natječaja, treći je da Rijeka nema ni jednu ustanovu kulture  o  kojoj bi skrbila država… Čula sam čak  i to da  su Riječani  sami krivi  što nemaju kulturnu infrastrukturu jer je svojedobno nisu izgradili samodoprinosom. Što  mislite o tim izgovorima?

– Samodoprinos je vrlo originalna »skuža«, ali kad već govorimo o  infrastrukturnom kontinuitetu, koliko ja znam, jedina nova zgrada izgrađena za potrebe kulture u Rijeci od 1945. do danas bila je zgrada Muzeja revolucije, današnjeg Muzeja grada Rijeke, što se, opet, dogodilo zbog ideologije, a ne muzeologije.

Kao što sam već rekao, Vujić je htio sufinancirati MMSU, ali riječka politika nije. Izvjesno je da u Rijeci postoji odium kulture, ali nije jasno zašto. Sve sam skloniji mišljenju da sve ovo o čemu govorimo nije slučajno i da – čini se – postoji vrlo jasan politički stav o institucionalnoj kulturi koja se, izgleda, doživljava kao ugroza. Za pronalaženje korijena ovakve sado-mazohističke situacije bila bi potrebna jedna dublja analiza i socio-politička sinteza.  Riječka Akademija primijenjenih umjetnosti nedavno je proslavila deseti  rođendan, a tom je prilikom najavljeno i njezino širenje, pripajanjem studija glume Rade Šerbedžije. Tvrdite da je tu odluku nametnuo Senat  Sveučilišta i da Vijeće Akademije o njoj uopće nije raspravljalo. Možda vam je promaknulo jer niste dolazili na sjednice Vijeća?  

– Da, čudno je, ali kao predstojnik Katedre za povijest umjetnosti i opće predmete nisam dobio poziv na sjednicu proširenog dekanskog kolegija, a nešto kasnije ni za sjednicu Vijeća. Na obje je sjednice dekan imao monolog o ljepotama koje nas čekaju spajanjem ova dva studija, ali bez ikakvih konkretnih podataka. Kolege su to shvatile kao uvod u neku kasniju raspravu koja je izostala.

Što očekujete od riječke kandidature za naslov Europske prijestolnice kulture? Rijeka je u drugom krugu, mnogi joj daju velike izglede, može se lako dogoditi i da osvoji titulu?   – Moje želje su po tom pitanju podijeljene. S jedne bih strane volio da moj grad bude Europska prijestolnica kulture, koliko god prijestolnica zvučala anakrono, dok me s druge strane strah blamaže. Gdje će se sve to odviti? Tko će sve to platiti? Tko će organizirati? Od Ervina Dubrovića, ravnatelja Muzeja grada Rijeke, saznao sam da postoji ideja osnivanja Muzeja iseljeništva u Rijeci. Navodno financije nisu problem, a zgradu već imamo – hotel Emigranti arhitekta Szielinskog, koja je sama po sebi spomenik arhitekture. Time bi Rijeka za ovaj dio Europe postala svojevrsni Ellis Island, referentno mjesto na kome bi se mogla zadovoljiti znatiželja svih koji bi htjeli nešto doznati o iseljavanju predaka. Turistički, te time i gospodarski potencijali ove ideje su, nadam se, jasni. Navodno Obersnel ne daje dozvolu za realizaciju.Radije bih u Rijeci godinama gledao jedan muzej europskog ranga i prestiža negoli jednu godinu prijestolje kulture. Opet se nameće usporedba s izborom za miss, dok igre prijestolja traju.

Narušena  autonomija

Kako je ta vijest odjeknula među  drugim kolegama? Dekan Josip Butković djeluje mi zadovoljan.

– Neki su osupnuti, kao ja, neki povrijeđeni, a neki samo iznenađeni, jer je zaobiđen Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kao i Statut Akademije, a najgore je to što je zaobiđeno Vijeće kao najviše upravno tijelo Akademije. Tim je činom i dekanovim prešućivanjem skorih događaja povrijeđena akademska samouprava i autonomija, a strategija razvoja Akademije i upravljanje resursima postalo je temama o kojima odluke donosi netko drugi, a ne članovi Vijeća. Ali nismo s time još gotovi.

Slažete li se s ocjenom dekana da je Akademija primijenjenih umjetnosti  najveći riječki kulturni proizvod i mislite li da  je dovoljno prisutna u životu grada?

– Ne znam kako jedna visokoškolska ustanova koja spada pod ingerenciju Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, a ne pod Ministarstvo kulture može biti kulturni proizvod? Tu je Butković nešto pobrkao u slavljeničkom žaru. Mi ne proizvodimo kulturu, već buduće ljude od zanata, kako je to lijepo rekao Arsen Dedić, koji će jednom možda proizvoditi kulturu.  Jesmo li prisutni u životu grada? Mislim da jesmo, čak i dovoljno u danim uvjetima.

Koliko znam, nedavno je zaista održan sastanak predstavnika Županije, Grada i Hrvatske matice iseljenika na kojem je reaktualizirana ideja o  muzeju iseljeništva koju načelno svi podržavaju, a Obersnel ju je  svojedobno i sam promovirao. Međutim, barem za sada nisam čula da itko nudi novac ili prostor za realizaciju te zamisli. Zgrada hotela  Emigranti u vlasništvu je više privatnih tvrtki, kao što je u  privatnom vlasništvu i zgrada Teatra Fenice. Možda je upitna samo ideja o lokaciji muzeja?

– Nisam znao za ove podatke, ali utoliko bolje. Naravno da nitko novac ne nudi, ali dobar projekt uvijek sam privlači novac, pa će možda i vlasnicima hotela Emigranti biti zanimljivo čuti kako im zgrada može donijeti profit na jedan drukčiji način. Kad znamo što (hoćemo), uvijek je lakši odgovor na pitanje kako (to realizirati). Ali ako zastanemo na prvom koraku – zgrada je privatno vlasništvo! – naravno da se nećemo pomaknuti.