Primijetila sam kako intelektualci starije generacije na Zapadu, osobito oni koji su bili bliski Katoličkoj crkvi imaju mnogo šire i potpunije spoznaje o kardinalu Stepincu, od većine Hrvata koji su svoje spoznaje o njemu stjecali u vrijeme komunističkog režima pa i u današnjem tranzicijskom, postkomunističkom dobu - Višnja Starešina / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Život i djelovanje kardinala Stepinca nije moguće realno sagledati bez poznavanja konteksta u kojem je djelovao, kako lokalnog, tako i europskog i svjetskog. Zato mi je bilo važno da povjesničari koji u filmu objašnjavaju kontekst budu profesionalno formirani u slobodnom zapadnom svijetu u kojem istraživanje prethodi zaključcima, a ne obrnuto, i da ne budu opterećeni starom komunističkom paradigmom o Stepincu i na njoj građenim kontroverzama
U povodu 60. godišnjice smrti kardinala Alojzija Stepinca u Zagrebu je premijerno prikazan dokumentarni film »Stepinac: Kardinal i njegova savjest«, film koji donosi novi i drugačiji pristup kardinalu Stepincu – globalni pristup. Naša sugovornica je Višnja Starešina, scenaristica i redateljica toga filma, istaknuta novinaraka i komentatorica, publicistica, autorica dokumentarnih filmova, vrsna poznavateljica međunarodne politike. Na tom je filmu radila više godina, a ostvarila ga je u produkciji Interfilma i Hrvatskog katoličkog sveučilišta.
Na premijeri filma rekli ste da Vam je »ideja vodilja bila napraviti film koji će pokazati po čemu je Stepinac u svoje doba bio globalno relevantan, a ne samo na našim lokalnim razinama«. Isto tako: »Od trenutka kada je izabran za najmlađeg biskupa na svijetu, preko njegovih antirasnih propovijedi koje su dopirale iz pokorene Europe, iz NDH do slobodnog svijeta kao raritet, preko suđenja koje ga je učinilo globalno poznatim i čija je osuda izazvala velike prosvjede od New Yorka do Chicaga i Dublina koji su tražili njegovo puštanje na slobodu. Naposljetku u trenutku njegove smrti vodeći komentatori su se pitali što će se sada dogoditi između Crkve i komunističkih režima«.
– I prije nego sam počela pripremati ovaj film, susrela sam se više puta, kod različitih osoba koje nisu Hrvati, s fenomenom prepoznavanja Alojzija Stepinca i divljenja njegovoj dosljednosti, prije svega u otporu komunističkom režimu i ideologiji. Pratili su njegovo suđenje. Sudjelovali su u prosvjedima za njegovo oslobađanje iz zatvora u Lepoglavi. Primjerice, prvi francuski veleposlanik u Hrvatskoj George-Marie Chenu bio je veliki štovatelj kardinala Stepinca. Njegov montirani proces u Zagrebu su preko medija, kao studenti prava, pomno pratili neki kasniji, nama jako dobro poznati suci Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, a potom i prosvjedovali za njegovo puštanje na slobodu.
Alojzije Stepinac
Umjetna kontroverza
U novije doba, nakon pada komunističkih režima u Europi i otvaranja arhiva, dr. Esther Gitman je pak prva na sustavan način počela obrađivati stavove nadbiskupa Stepinca prema nacifašizmu i rasnim ideologijama i zakonima, kao i njegovo djelovanje protiv provedbe tih zakona u NDH, aktivnosti na spašavanju ljudi. Primijetila sam kako intelektualci starije generacije na Zapadu, osobito oni koji su bili bliski Katoličkoj crkvi imaju mnogo šire i potpunije spoznaje o kardinalu Stepincu, od većine Hrvata koji su svoje spoznaje o njemu stjecali u vrijeme komunističkog režima pa i u današnjem tranzicijskom, postkomunističkom dobu.
Kako je Stepinac kao stvarni predstavnik Katoličke crkve u Titovoj Jugoslaviji od 1945. do svoje smrti, a i poslije svoje smrti bio neprijatelj broj 1 tadašnjeg režima, bio je izvrgnut sustavnoj propagandi ocrnjivanja, u čemu je režim bio jako dobar i uspješan. Tako ste cijelo vrijeme imali dvije paralelne priče o njemu: onu izvansustavnu u progonjenoj katoličkoj zajednici koja je u njemu cijelo vrijeme vidjela uzor i sveca, i službenu komunističku propagandu koja ga je lažnim optužbama ocrnjivala i nesmiljeno demonizirala. Na taj je način stvorena umjetna kontroverza koja se u blažim oblicima održava do današnjih dana.
Ja nisam željela raditi film iz pozicije umjetno stvorene kontroverze i tumačiti što Stepinac nije bio, već pokazati što je on bio u svome vremenu i to pokazati iz rakursa slobodnog zapadnog svijeta i njegovih medija. Odlučila sam se kao referentnu točku uzeti američki tisak. I moram priznati da me je iznenadilo kada sam samo u američkom tisku od 1943. do njegove smrti 1960. pronašla više od 20.000 članaka o nadbiskupu Stepincu. Velikim dijelom su to agencijske vijesti i reportaže UPI-a i AP-a koje prenose različite novine. Ali to je iznimno visoka medijska prisutnost u razdoblju u kojem se o nadbiskupu Stepincu u tadašnjim hrvatskim, odnosno jugoslavenskim medijima – s izuzetkom propagandnog medijskog djelovanja u pripremi i provedbi montiranog sudskog procesa – potpuno i čvrsto šutjelo.
Vesna Starešina / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Vaš film je izvanredan prilog istini o kardinalu Stepincu. U nedavnoj emisiji Aktualno Hrvatskog katoličkog radija rekli ste da je kardinal u svoje vrijeme bio izuzetno priznat, da je o njemu primjerice pisao New York Times…
– Još u ljeto 1943. New York Times pod naslovom »Hrvat napada Nijemce: zagrebački nadbiskup proziva njihovu rasnu teoriju« prenosi kratku vijest o propovijedi nadbiskupa Stepinca iz ožujka iste godine, u kojoj prosvjeduje protiv odluke Pavelićeve vlade da svi Židovi na teritoriju NDH moraju biti podvrgnuti nirnberškim rasnim zakonima. To je tek jedna kratka, ali vrlo značajna crtica, jer u tadašnje doba, kada je cijela Europa pokorena nacifašizmom, nije baš bilo jednostavno glasom doprijeti iz zagrebačke katedrale na stranice New York Timesa, svojim propovijedima.
Sulzberger impresioniran
No New York Times, kao tada najutjecajniji list liberalnog zapadnog svijeta imao je posebnu ulogu, kako u praćenju suđenja nadbiskupu Stepincu, tako i u operaciji njegova uvjetnog puštanja na slobodu iz zatvora u Lepoglavi. Nakon velikog pritiska američke katoličke javnosti na Kongres, njihova pritiska na predsjednika Trumana i njegova pritiska na maršala Tita, Tito dopušta tadašnjem dopisniku New York Timesa za Europu Cyrusu L. Sulzbergeru da posjeti nadbiskupa Stepinca u zatvoru u Lepoglavi i napravi s njime intervju. Doduše u pratnji dva agenta Udbe. C. L. Sulzberger u to vrijeme nije bilo koji dopisnik. On je pripadnik obitelji osnivača New York Timesa, u to doba najutjecajniji zapadni dopisnik u cijelome svijetu koji ima izravni pristup uredima svih šefova europskih država, smatraju ga svojevrsnim glasnogovornikom Bijele kuće.
Višnja Starešina / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Njegov intervju s nadbiskupom Stepincem u Lepoglavi bio je Titova poruka Zapadu da je pod određenim uvjetima spreman pustiti nadbiskupa Stepinca iz zatvora. No i u samom intervjuu, a i godinama poslije kada je nakon Stepinčeve smrti upravo Sulzberger pisao komentar o završetku njegove ere, on je očito impresioniran Stepinčevim držanjem, njegovom ravnodušnošću prema Titovoj ponudi uvjetne slobode, porukom da o uvjetima njegove slobode Maršal treba razgovarati s Papom, spremnošću na umiranje u obrani slobode Katoličke crkve. Pritom valja imati na umu da Stepinac i Sulzberger pripadaju posve različitim socijalnim miljeima i različitim svjetonazorima.
Za taj je intervju Sulzberger sljedeće godine dobio Pulitzerovu nagradu, jedinu u svojoj iznimno bogatoj karijeri. A da ste u to doba preko jugoslavenske granice prenijeli New York Times u kojem je intervju objavljen, završili biste u zatvoru ili barem na saslušanju u Udbi. To je ta razlika u slobodi koja do današnjih dana opterećuje naraciju o kardinalu Stepincu.
U spomenutom Aktualnom objasnili ste i svoj pristup: »Željela sam što više poštovati kriterij da sugovornici ne budu opterećeni ovom našom lokalnom paradigmom, ili regionalnim konfliktima, već da to budu ljudi koji su istraživali, koji su se znanstveno formirali u nekim drugim uvjetima i koji nemaju to nasljeđe komunizma, niti kao pobornici niti kao protivnici.« Vaši sugovornici u filmu su strani povjesničari poput izuzetne Esther Gitman, Robina Harrisa i drugih. Možete li izdvojiti ponešto što nam oni iz svojih istraživanja otkrivaju o kardinalu?
– Život i djelovanje kardinala Stepinca nije moguće realno sagledati bez poznavanja konteksta u kojem je djelovao kako lokalnog, tako i europskog i svjetskog. Zato mi je bilo važno da povjesničari koji u filmu objašnjavaju kontekst budu profesionalno formirani u slobodnom zapadnom svijetu u kojem istraživanje prethodi zaključcima, a ne obrnuto, i da ne budu opterećeni starom komunističkom paradigmom o Stepincu i na njoj građenim kontroverzama. Željela sam svakako izbjeći povjesničare koji iz nekih svojih razloga imaju potrebu bilo demonizirati Stepinca bilo ga divinizirati.
Slobodni zapadni svijet
Tražila sam eksperte koji će jednostavno i razumljivo protumačiti povijesni kontekst. I jako sam sretna što su u ovome projektu pristali sudjelovati: Robin Harris koji je doktorirao suvremenu povijest na Oxfordu, bio dugogodišnji politički savjetnik Margaret Thatcher i napisao sjajnu knjigu »Stepinac: Njegov život i vrijeme«; Ivo Banac koji je profesor emeritus s Yalea i najcitiraniji povjesničar s prostora jugoistočne Europe; Esther Gitman, koja je nakon iznimno uspješne poduzetničke karijere u New Yorku odlučila napraviti zaokret i svu svoju energiju i radnu etiku uložila u istraživanje modela spašavanja Židova u NDH, otkrivši pritom i nama dotad nepoznatu dimenziju djelovanja zagrebačkog nadbiskupa u vrijeme NDH; Jure Krišto koji je doktorirao povijest na američkom katoličkom sveučilištu Notre Dame i posebno se bavi poviješću Katoličke crkve i Naida Brandl, povjesničarka mlađe generacije koja se posebno bavi istraživanjem povijesti Židova na području bivše Jugoslavije.
Višnja Starešina / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
U filmu donosite i novootkrivena svjedočanstva o kardinalovim spašavanjima progonjenih ljudi. Vaši sugovornici su i svjedoci, poput Renate Bauer koja je preživjela zahvaljujući kardinalu Stepincu, a na premijeru filma je u Zagreb iz Izraela doputovala njezina obitelj.
– Priča o židovskoj djevojčici Renati Bauer, o njezinu spašavanju i preživljavanju u vrijeme NDH, sasvim je neplanski ušla u film. Pojavila se pred sam kraj snimanja, kada sam uoči puta u Izrael, gdje sam trebala intervjuirati druge svjedoke vremena, pročitala priču o židovskoj djevojčici Renati Bauer, koja je preživjela holokaust u NDH, ostala potpuno sama jer joj je cijela obitelj ubijena, poslije rata odselila u Izrael – i odlučila sve zaboraviti. Tek nakon što je oboljela od demencije, njezina je obitelj pronašla fotoalbum i jedan papirić s imenima ljudi i mjesta iz kojeg su pokušali otkriti tko je zapravo bila Renata.
Prošlog su proljeća stigli u Zagreb i pronašli prvi trag o Renatinu postojanju u Samostanu sestara karmelićanki BSI na Vrhovcu. Prošlog ljeta posjetila sam ih u kibucu Beit Zera i nastavili smo dalje slagati mozaik. Na prvi pogled izgledalo je nemoguće, jer Renata je zaista pažljivo skrivala sve što bi moglo uputiti na trag njezina prijašnjeg života, prije nego što je otišla u Izrael. Ako bi i ispričala obitelji koju zgodu ili događaj, nije govorila imena ljudi, niti imena mjesta. A i evidencijski listić njezina boravka u samostanu navodio je na krivi trag u istraživanju sljedećeg mjesta skrivanja. Ipak, zahvaljujući nekim detaljima na slikama, uspjela sam povezati i pronaći daljnje tragove.
Sasvim nenadano pronašla sam izravnu vezu između Renatina spašavanja i nadbiskupa Stepinca. Uz pomoć ljudi koje je taj slučaj zainteresirao uspjela sam pronaći gospodina Petrovića, nasljednika obitelji Bruckner koja je nakon samostana pružila Renati, i ne samo njoj, utočište i sklonište od progona. Renata, ne samo što je neplanirano ušla u film, već je na kraju svojom pričom i povezala priče drugih sudionika. Obitelj Levanon je bila na zagrebačkoj premijeri filma. Sretna sam što ih je publika tako toplo primila. I vjerujem da ovo nije kraj priče o Renati, jer je mnogo toga još ostalo za istražiti.
Dok čekamo kanonizaciju kardinala Stepinca, možda možete sada, nakon Vašeg istraživanja i filma, reći svoje mišljenje i o tome. – Što se formalne kanonizacije tiče i tu se, radeći na filmu, moj odnos promijenio. Bila sam vrlo ljuta prije nekoliko godina kada je papa Franjo praktički zaustavio već dovršeni postupak i spustio ga zapravo na političku razinu, formirao mješovitu komisiju predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve (SPC), za koju se unaprijed znalo da ne može postići suglasje o Stepincu. Izgledalo je to kao da Papa ponovo vraća Stepinca u montirani proces, samo što sad s druge strane nije Komunistička partija, već SPC i (veliko)srpska politika. Danas uistinu vjerujem da je upravo to zaustavljanje formalne kanonizacije pridonijelo tome da se Stepinca počne više istraživati i dublje upoznavati njegovo djelovanje, da se pokaže koliko je on i danas relevantan, ne samo među katolicima, već mnogo šire. Govoreći o Stepinčevu nasljeđu u mome filmu, njegov nasljednik kardinal Bozanić, nadbiskup zagrebački je rekao: »On i dalje raste. I to još nije gotovo«. Mislim da je to duboko točno.
Neopterećeni istraživači
Kardinal Josip Bozanić je nakon premijerne projekcije filma, među ostalim, poručio: »Most prema novim naraštajima iznimno je važan. On je naznačen osobito na kraju filma. Kao da želi reći da se ovaj film nastavlja i da je Dobro preživjelo. Upravo Dobro je dovoljno snažno da ukloni naslage iskrivljavanja i iznese na svjetlo dokumente i vjerodostojna svjedočanstva. Vjerujem da će se svi složiti da ne smijemo prešutjeti dobro, jer se prešućivanjem dobra zlu daje novi prostor…« Na kraju Vašeg velikog istraživanja o kardinalu Stepincu, što možete reći o iskrivljavanjima njegovog lika i djela te građenju negativne slike o njemu; o tome kako ga Vi doživljavate, i kako doživljavate njegovu duhovnu oporuku?
– Mislim da je poruka kardinala Bozanića o važnosti otkrivanja Dobra u zlim vremenima iznimno važna, ne samo za razumijevanje i za vrednovanje djelovanja kardinala Stepinca već i za izgradnju društvenog dijaloga u današnjoj Hrvatskoj i u suvremenom svijetu.
Mi svjedočimo posljednjih godina da je upravo to traženje Dobra i traženje istine dovelo do značajnih autorskih djela koja osvjetljavaju život i djelovanje kardinala Stepinca, od strane autora potpuno neopterećenih našim lokalnim ili političkim nasljeđem. Već sam govorila o tome kako je Esther Gitman otkrila Stepinca i dotad nepoznate činjenice o njegovu angažmanu u spašavanju Židova i koliko je ustrajna u nastavku istraživanja. Kako mi je ispričao dok smo snimali film, Robina Harrisa je istraživanju života i djelovanja kardinala Stepinca privukla upravo njegova političko-ideološka demonizacija. Želio je vidjeti tko je zapravo »taj monstruozni, krvoločni nadbiskup«, i otkrio je da je u temelju svih optužbi i navodnih kontroverzi čista laž, i to sveobuhvatna i potpuna laž. I napisao je sjajnu politički kontekstualiziranu biografiju Alojzija Stepinca, u originalu na engleskom jeziku, »Stepinac – His Life and Times«.
Višnja Starešina / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
