Crtač i ilustrator

Alem Ćurin: Crkva nam je postala partijski komitet

Ladislav Tomičić

Foto L. Tomičić

Foto L. Tomičić

Dalmacija je imala osjećaj za antifašizam, ali došli su divlji i pokorili pitome, jedna primitivna manjina koja prethodno nije bila na vlasti, osim karijerista koji su sve i pokrenuli.  Danas smo u situaciji da nam je Crkva partijski komitet



Alem Ćurin splitski je strip crtač i novinski ilustrator, čijim ilustracijama ne treba potpis. Tko god je iole upoznat sa svijetom novinarstva, stripa, crtanja, Ćurinovo autorstvo prepoznaje u prvi mah, a to je, između ostalih, odlika koja velike crtače i ilustratore odvaja od osrednjih. Ćurin je rođen i odrastao u Splitu, a ilustratorsku slavu stekao je u tjedniku Feral Tribune.


Ako izuzmemo njegove početke u omladinskim listovima Omladinska Iskra i Studentski list, prvu pravu priliku da se uopće iskaže kao ilustrator dobio je u Slobodnoj Dalmaciji, u mandatu Joška Kulušića, posljednjeg velikog glavnog urednika ovih novina. Kad je Miroslav Kutle u Slobodnoj Dalmaciji »upalio svjetlo«, Ćurin se matičnoj kući zahvalio za suradnju, iako u tom trenutku osiguranu egzistenciju nije imao. Nakon Slobodne počinje objavljivati u Feralu, slavnom splitskom tjedniku kojem su Ćurinove ilustracije davale dodatnu vrijednost.



Strip se uvijek čini kao pastorče likovne umjetnosti?– Strip je likovna umjetnost koja je uvijek komunicirala s ljudima, naročito mladima. Mnogi su, kao i ja, naučili čitati preko stripa. Ali, strip izdavaštvo u Hrvatskoj je izgubljeno, postoje samo de luxe izdanja, kao i u Sarajevu i Beogradu. Još gore, radi ćirilice se štampaju različita izdanja istog stripa, a sve na istom jeziku. Međutim, strip je spasio struku na ovim prostorima, danas ogroman broj ljudi s područja bivše Jugoslavije radi za Amerikance, Francuze, Talijane… Više nego li ih je ikad radilo. Rat je ljude prislio da se okrenu vani.




Kad se Feral ugasio, Ćurin se po drugi put našao na ulici. Od čega si u to vrijeme živio, pitali smo ga. Odgovorio je: Bio sam gladan. O da, to uistinu sliči na Hrvatsku, da najveći novinski ilustrator i neponovljiv crtač ne može naći posao u struci. Razlog tome treba tražiti u Ćurinovoj beskompomisnosti, u njegovim crtežima koji hrabro i bez kompromisa seciraju društvenu zbilju. Za uvod valja napomenuti još da Alem Ćurin bio jedan od pokretača kulturnog časopisa Torpedo te da se, osim kao crtač, javlja i kao autor kratkih priča. U okviru šibenskog festivala Fališ otvorena je izložba njegovih radova podnazivom »(I)lustracija Hrvatske«, koja je direktan povod ovom razgovoru. 


Split je nestao


Iz vaših je radova vidljivo da naginjete snažno antifašizmu i da ne trpite nacionalizam?


– Moja nacionalist je – ukrajinski Rom. Što uopće znači »Hrvat«?  Kada je ’81. bio popis stanovništva, prvi na kojem sam bio punoljetan, došla je popisivačica. I svi su se – moj otac, majka, moja žena i tako dalje – izjasnili kao Hrvati. Ja sam pitao »Je l’ može Dalmatinac?« Rekla je da toga nema na popisu, i onda sam rekao da napiše Rom. Ukrajinski. Otac mi je poludio.Inače, mene su ’70. primili  u partiju, a ’71. izbacili – ne zbog nacionalizma. Anka Beus je mom ocu pričala kako se družim s »antinarodnim elementima«…


Kako danas vidite Split, grad koji se nekoć dičio svojim antifašizmom, da bi se potom okrenuo nacionalizmu?


– Što reći na grad koji je prvo birao HDZ-ovce, pa razne tehnokrate i na kraju izabere Keruma koji iskreno misli te gluposti koje govori. A sada imamo SDP-ovca koji ustašama otkriva spomenik – to je budalaština i bolest. Moj Split je nestao i neće se više ponoviti, još prije nego li je Mosor otišao. Ali to je normalno, vjerojatno su tako mislili i oni koji su sedamdesetih bili stari kao ja sada, i zgražali se što smo mi bili divljaci duge kose, išli na Indexe i tukli se s policijom. Problem je što je ovo prazno doba, doba bez komunikacije. Ovo nije čak ni doba Severine, nego njene slike. Otišao je Arsen – tko ostaje?


Kako ste došli do novinske ilustracije? Po vokaciji ste strip crtač, a ne ilustrator?


– To je istina. Bilo je to slučajno, Joško Kulušić je htio mali kulturni prilog u Slobodnoj Dalmaciji i onda me Sandro Pogutz zvao da budem grafičar i ilustrator. To je bilo ’91. Uskoro je Slobodna »pukla« i feralovci su otišli. Otišao sam i ja iako nisam imao osiguranu nikakvu egzistenciju. Viktor Ivančić mi je bio susjed i uvijek bi se vidjeli kada bih ja šetao svoje dobermane. Jedno dana me pozvao na razgovor za posao, sjećam se da je prvi tekst koji sam ilustrirao bio tekst Zdravka Zime.


Neprijatelj Tuđman


U to doba vrlo je česta tema vaših ilustracija bio Franjo Tuđman?


– Dobro je imati konkretnog neprijatelja, onda samo tučete po njemu. Kada je Tuđman otišao, činilo se kao da to više nije Feral. Najbolja naslovnica svakako je bila ona na kojoj su Ivančić i Boris Dežulović u krevetu kao Tuđman i Milošević. Meni je najdraža ona s Titonikom, ali bilo je toga mnogo, dosta sam i zaboravio.


Danas nije popularno reći da je Tuđman bio neprijatelj?


– Sigurno nije bio prijatelj. Kao i Stepinac, bio je čovjek koji se uopće nije snašao u trenutku u kojem se zatekao – na krivom mjestu s krivim ljudima u krivo vrijeme.


Zbog tih ilustracija doživljavali ste mnoge neugodnosti, kao i novinari?


– Tada nije bilo portala pa nije bilo ni ovih komentara. Ali da sam našao prisluškivače u telefonu – jesam. Cijela priča bila je vrlo primitivna. Pričao sam na telefon sa svastikom – ženinom sestrom – i ona me pita što upravo crtam. Ja kažem »Crtam Tuđmana«, a iz slušalice se začuje glas »Pazite što govorite«. Potpuno sam pop… kad sam shvatio što se događa.



Kako je izgledao vaš boravak u Parizu, gradu u kojem ste svojevremeno pokušali naći utočište i izgraditi karijeru strip crtača?– Preko jedne djevojke poslao sam radove francuskom izdavaču avangardnih stripova. Odjednom meni stiglo garantno pismo i ja se zaputim u Pariz. Bio je to inače posljednji vlak iz Jugoslavije, jer su zbog nekih bombi bili zatvorili granicu. Međutim, kada sam stigao, izdavač me pitao »što si dolazio?« Ispalo je da je on prao pare srpskoj mafiji i da trenutačno čeka suđenje, pa moj strip nikada nije izašao. Pola godine sam ostao u Francuskoj tražeći kruha bilo gdje. Jedan dan okrenem telefonski imenik i nađem čovjek koji se čudno prezivao – Kis. Onda vidim da se zove Danilo i – nazovem ga. Počeli smo na francuskom, no prešao sam na naš i kazao da sam ja strip crtač iz Jugoslavije i da ga ne tražim novac, nego uslugu. Naime, u međuvremenu sam stupio u kontakt s Enkijem Bilalom, čuvenim strip crtačem. On je inače porijeklom iz Beograda, otac mu je bio Titov krojač i sašio njegovu prvu maršalsku uniformu. Bilal mi je rekao da nešto nacrtam, znao sam da ga neće zanimati avangardni strip nego nešto realističko, i takav strip sam napravio. Međutim, trebalo mi je prevesti jedan mali tekst, tih pet-šest rečenica koje sam napisao kao komentar tih osam tabli – i to sam zamolio Kiša. Dodatni problem je bio što sam tada živio u mansardi iz koje su me bacali van naredne sedmice. I kako je Kiš reagirao?– Bio je nepovjerljiv, ali kako sam odmah rekao da ne tražim nikakav novac, poslušao je moje rečenice, a onda je rekao – »pa nije to loše, ali znate, to će vam prevesti moja prijateljica Pascal Delpech, koja momentalno nije tu«. Nije htio reći da mu je to žena. Rekao sam mu da u naredni petak moram izići iz stana i obećao je da će biti do tada. Tu posljednju noć sam crtao do jutra – već sam se bio spakirao – i na kraju sam zaspao na stolici. Oko deset je zazvonio telefon i ženski glas je čistim beogradskim naglaskom rekao »Dobar dan, je li to Alem Ćurin?«. Onako bunovan, mislio sam da me netko zaje… i počeo sam beštimati. Kad sam došao sebi tukao sam glavom o zid. Za deset minuta je opet nazvala, cijelo vrijeme sam se izvinjavao. Jesu li prošli ti crteži?– Jesu i ja sam dobio posao, ali ga nikada nisam realizirao. Dobio sam dva predugovora, ali umro mi je otac, pa sam se vratio iz Francuske i na kraju prodao povratnu kartu drugome.


Od čega ste živjeli kada je Feral propao? Nitko vas nije tražio?


– Nije me htio nitko. Onda je Jutarnji list preko Ante Tomića i Ivice Buljana naručio jedan crtež od mene, i ja sam napravio Obamu koji skida majicu, ispod je bijel i tako se vidi da je on u stvari u službi bijelog kapitala. To mi nikada nije plaćeno, a suradnja je otkazana s obrazloženjem da se mene ne može držati pod kontrolom. Oni su htjeli da ja ne budem autorski ilustrator, nego da crtam ono što mi kažu, da to bude samo komentar teksta.


Kako ste došli do Salvadora Allendea – mislim na vašu veliku ilustraciju s dva nebodera, koja spaja Allendea i 11. rujna?


– Kada se dogodio 11.9. sjetio sam se da taj datum postoji u mojoj memoriji. Na isti dan 1973. izveden je državni udar u Čileu, udar isplaniran od strane Kissingera koji je odgovoran za mnoga zla. Bilo je jasno da je događaj s neboderima u Americi reakcija na američke grijehe. Uzeo sam fotografiju New Yorka i dodao Allendea, da se zna o čemu radi – »Allende« se piše s dva »L«, a imate i ovo »ende« kao, »kraj«. U tom trenutku je to i izgledalo kao kraj svijeta. U jednom intervju su me pitali što mislim o islamu, rekao sam da našim muslimanima nedostaje netko kao Atatürk, tko ima škole i nije zatucan, da vjeru odvoji od života. Rekao sam i da mislim da bi sve bilo bolje da nikada nije bilo Reagana, Thatcherice, Brežnjeva, Homeinija i Woytile. Jedan je otišao u Afganistan, drugi su uveli liberalnu ekonomiju, Woytila je uveo populizam u Crkvu i upro da sruši Sovjete.


Gorčina u ilustracijama


Amerika je vaša velika tema?


– Amerika je bila moja velika želja, ali danas je to nažalost tumor na kugli zemaljskoj, od politike do ekonomije. Pogledajte što su napravili s arapskim proljećem.


Možete li zamisliti kako bi izgledala ilustracija o Hrvatskoj pod Karamarkom?


– Ne mogu to ovako napamet, mora on prvo nešto napraviti. Ne vidim u njemu, inače, ništa pametno, a mislim i da će ga Milanović pobijediti. Za Karamarka je antifašizam isto što i ruski komunizam. Da o školskim udžbenicima i ne govorimo – vidi vraga, postoje samo Tuđman i Hrvatska.


Kako gledate na »Fališ« koji se odvija u znaku Sutjeske?


– Majčin brat je ostavio kosti na Sutjesci. Čak sam neke ilustracije potpisivao imenom »Franko Petrić«, a to je taj moj barba – tako da je jedan dio mog DNK na Tjentištu. Dalmacija je imala osjećaj za to, ali došli su divlji i pokorili pitome, jedna primitivna manjina koja prethodno nije bila na vlasti, osim karijerista koji su sve i pokrenuli.  Danas smo u situaciji da nam je Crkva partijski komitet.


Gorčina koju iskazujete je vidljiva i u vašim ilustracijama?


– Tako je – mnogo beštimam. I u tekstu i u crtežu.