Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. siječnja 2020.
Komentar Davora Mandića

Komentar A što ako će biti dobro s EPK-om

Snimio Vedran KARUZA
Snimio Vedran KARUZA
Autor:
Objavljeno: 28. listopad 2017. u 15:49 2017-10-28T15:49:20+02:00

Nije šija nego vrat ili nije Vuk pojeo magare, nego je magare pojelo Vuka? Ovako bi se, u najkraćim crtama, mogle sažeti javne polemike koje su ovih dana aktualne u vezi sa statusom komunikacijskog maga Rijeke Europske prijestolnice kulture 2020 Vuka Ćosića.

I dok jedni, uglavnom bliski EPK-u i agenciji Rijeka 2020, zagovaraju prvi dio metafore, pa kažu da to što Ćosić više nije zaposlenik Agencije, već je vanjski suradnik, ništa ne mijenja na stvari, drugi smatraju da je ta promjena pokazatelj nekih novih odnosa u gradu koji željno iščekuje oprimjerenje jedne od svojih rijetkih velikih pobjeda.

Gdje je prava istina u ovom je trenutku teško reći, jer procjenjivati političku snagu onih koji su nakanili potamnjivati sjaj ekipe koja je dobila mandat izvesti tu veliku pobjedu iz garaže na dnevno sunce u ovom trenutku je nezahvalno.

Da, gradonačelnik Obersnel nema većinu u Gradskom vijeću i da, ta je »većinska oporba«, čudna li čuda, zainteresirana za kulturu. Most je tu, kao prvi među jednakima, našao rupicu na kojoj kao miš može grickati ponuđeni sir i pitanje je dokud to može ići, iako se pojavljuju ozbiljne teze da ni u Mostu nema konsenzusa oko križarskog rata protiv EPK-a.

I tu stvari treba jasno reći: koliko god pitanja javnog novca nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo, koliko god trošenje javnog novca mora biti transparentno i opravdano, toliko je važno i znati procijeniti kontekst, ne samo trošenja, nego i analize toga trošenja. Jer kada u priču upadnu osobni interesi pod egidom javnih, onda stvari poprimaju drugačiji karakter.

Rušilačke, destruktivne snage u Rijeci lako je raspoznati: pod zastavama svih boja tolerancije, oni će uvijek nekako naći dovoljno stranog, neriječkog elementa koji valja odstraniti. Svatko tko je došao u ovaj grad to je mogao osjetiti. Problem je što ti i takvi glasovi često zamru onog trenutka kada se izbore za priliku (čemu smo, također, nebrojeno puta svjedočili), pokazujući svu raskoš svojih netalenata.

Umijeće mogućeg

S druge strane, ni oni koji bi gradili nisu uvijek na visini zadatka. Pogotovo ako je taj zadatak fluidan, nov, teško obuhvatljiv. No ipak nemojmo ovdje zaboraviti nekoliko činjenica vezanih uz EPK: Rijeka je osvojila titulu predstavivši infrastrukturno nezahtjevan, ali programski i idejno iznimno zahtjevan projekt.

Međunarodni panel je procijenio da je projekt realan i dobar i poklonio mu povjerenje. Do ovog trenutka osigurani su (europski i ini) novci za veći dio infrastrukturnih ulaganja, u čemu veliku, ogromnu ulogu  imaju tihi autori projekata, zakopani u brojkama i paragrafima kompliciranih pravila za uvjeravanje tamo nekog fonda da su ruševni štakornjak i Ukleti Holandez zvani Galeb dio jedne te iste kulturne priče. Ne može se dovoljno istaknuti koliko je to važno.

A sad program. Da, Grad Rijeka je mogao dovesti grupicu europskih menadžera koji osim što su mange kulturnog biznisa još su uspješno izveli i po nekoliko projekata EPK-a pa da sigurno svi skupa zagrabimo prema 2020. Znate koliko bi ti koštali? Više od gradske uprave. Postoje li opravdanja za dovođenje takvih menadžera, kojima cijena nakon svakog uspješnog EPK-a poraste kao nogometašima nakon uspješnog Svjetskog prvenstva? Naravno da ne. Umijeće mogućeg, tako se to zove. Grad Rijeka tu je morao napraviti analizu mogućnosti i raspoloživog.

Tako je u priču upao i Vuk Ćosić, neprijeporno oprobani komunikacijski stručnjak ozbiljnog pedigrea, s biografijom koja sa sobom povlači i cijenu. No i kao takav stigao je u kontekst sastavljanja ekipe (i opet, na fonu umijeća mogućeg) koja mora pronaći zajedničku frekvenciju ne samo među sobom, nego i sa zahtjevnim, izubijanim gradom koji toliko želi zaboraviti svoju provincijalnost, perifernost i tranzicijsku usudnost.

Bez figa

I baš zato nikada neće biti dovoljno dobro. Neće biti dobro kad se epekaovci svijetu obraćaju s visoka, pametno cinični i duhoviti, jer će ih se kritizirati da su zaboravili malog čovjeka, a neće biti dobro ni kada se obrate svakom tom malom čovjeku, jer da što se rasipaju i troše energiju na suvišne stvari.

Hajdemo malo okrenuti stvari: što ako će biti dobro? Što ako već jest dobro? Što ako u pozadini svih političkih obračuna tinjaju ideje i projekti koji će, na mikrorazinama, doista promijeniti stvari? Što ako je nemoguće i iluzorno očekivati promjenu paradigme grada, jer je on već toliko načet i oštećen svim onim tranzicijskim i političkim razlozima koje tako dobro ne znamo, ali je promjena paradigme ipak moguća u njegovim malim segmentima, poput onog kulturnih i kreativnih industrija? Što ako su ovi epekaovski uhljebi, kakvima ih neki već smatraju, heroji prekarijata koji ulažu sve što imaju u projekt jasno ograničena vijeka trajanja, nakon čega će morati tražiti novi, dok mnogi pravi uhljebi (ili oni koji to tek trebaju, i žele, postati) iz svojih sinekura glasno procjenjuju što je i kako je?

Ne možemo još odgovoriti na sva ova pitanja decidirano, niti je cilj ovoga teksta da pruži takve odgovore. Cilj je uputiti na to da je puno dobrih stvari već učinjeno, ali i da je 2020. blizu i da su očekivanja velika te da će se množiti s napadima. Neće uvijek biti lako procijeniti jesu li napadi opravdani ili su plod sasvim neplemenitih pobuda, ali ono što se sa sigurnošću može reći jest da ako u djelovanju EPK-a ne bude figa u džepovima, pronevjera i osobnih koristi nesukladnih proklamiranim idejama – a one uvijek izađu na vidjelo, pa i kad ih provode premijeri – straha nema i psi će moći samo lajati dok karavana bude radila svoj posao.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.