Točka na P

‘A sada nešto sasvim drugačije’: Kako je Monty Python uspio promijeniti svijet

Kim Cuculić



Engleska. Nedjelja navečer, 5. listopada 1969. Veliko iznenađenje čeka one koji pale televizore i pripremaju se za večer zabave. Igra u kojoj natjecatelji ocjenjuju smrt Džingis Kana. Oglas za maslac pun hvale njegovom izvrsnom okusu koji je nemoguće razlikovati od okusa mrtvog raka. Uzbuđeni sportski komentatori koji uživo prenose kako Pablo Picasso slika vozeći se po Engleskoj… Radi se o »Letećem cirkusu Montyja Pythona«! Krajem šezdesetih – desetljeća rasnih nemira, studentskih protesta, neobjavljenih ratova, političkih ubojstava, Woodstocka, prvog slijetanja na Mjesec i proboja osjećajnih kantautora – vjerojatno ništa nije moglo biti potpuno novo i neočekivano.


Ipak, Grahamu Chapmanu, Johnu Cleeseu, Terryju Gilliamu, Ericu Idleu, Terryju Jonesu i Michaelu Palinu – »Montyju Pythonu« – to je uspijevalo iz tjedna u tjedan. Kad bi John Cleese u smokingu izgovorio »A sada, nešto sasvim drugačije…« (ismijavajući, dakako, BBC), bio je posve u pravu. Likovi su iznenada izricali svoju želju ne samo da budu drvosječe, već da budu drvosječe koji se preodijevaju u žene. Skečeve su prekidali likovi iz drugih skečeva… Za mnoge od nas takva je vrsta humora bila upravo ono što nam je bilo potrebno da bismo preživjeli sedamdesete, da ne spominjemo osamdesete. Do tad je »Monty Python« pronašao svoju publiku, uvukao se u kolektivnu svijest i postao jedna od najuspješnijih i najutjecajnijih institucija komedije u dvadesetom stoljeću – ovako u uvodu knjizi »Monty Python i filozofija« pišu Gary L. Hardcastle i George A. Reisch (u Hrvatskoj je knjigu 2008. objavila Naklada Jesenski i Turk). Autori knjige priložili su prepisku s Buckinghamskom palačom, pozivajući kraljicu da priloži svoj esej knjizi, a dobili su sljedeći odgovor: »Iako je lijepo od vas što ste pozvali kraljicu da sudjeluje u vašem projektu, bojim se da vaša ponuda mora biti odbijena.« Posve u stilu montipajtonovaca.


Ove godine je 50. obljetnica od početka prikazivanja »Letećeg cirkusa Montyja Pythona«, a do 1974. snimljeno je ukupno 45 epizoda. Televizijska serija ove grupe britanskih komičara i do danas je svojevrsni fenomen, a njihov humor s vremenom nimalo nije izgubio na aktualnosti. Dapače, možda su nam u današnje vrijeme – koje Michael Foley u svojoj istoimenoj knjizi naziva »doba apsurdnosti« – montipajtonovci potrebniji nego ikad. Pogotovo u Hrvatskoj, čija politička i društvena stvarnost često nalikuje nekom skeču »Pythona«. Evo jednog svježeg primjera:




»Suđenje bivšem šefu kriminalističke policije Željku Dolačkom zbog pljačke policijskog sefa u Heinzelovoj postaje sve zanimljivije. Prošli tjedan Dolački je, kako bi srušio optužbu, na sud donio nekorištenu pilu za metal s kojom je navodno inscenirana provala u sef. A danas je tužitelj USKOK-a u istoj trgovini kupio isti model pile i predao ga sudu. Obje pile imaju isti bar kod, ispod kojega je sitno napisano i vrijeme proizvodnje. Rekao je kako je pila koju je zadnji put donio okrivljeni Dolački proizvedena u četvrtom mjesecu 2017. godine. U aktovci Dolačkog nađene su čestice koje odgovaraju česticama s pila kakve prodaju u Bauhausu. Dolački tvrdi kako su u njegovu aktovku dospjele nakon što je dokumente iz provaljenog sefa nakon završenog očevida stavio u svoju torbu, a ne isključuje mogućnost da su podmetnute. U svojoj obrani je rekao i kako je pila 15 centimetara veća od aktovke i da »ne bi bio toliko lud da tako hoda po zgradi punoj policije«. Također je rekao da bi provalu u sef da je to htio napraviti, izveo puno pametnije s obzirom na njegovo policijsko iskustvo…«


Riječanin Sergej Grgurić, koji se bavi filmom i televizijom kao redatelj, autor i scenarist, posvetio je ovom fenomenu knjigu »Radikalni cirkus Montyja Pythona«, koju je 2008. objavio zagrebački AGM. Kako navodi Grgurić, te 1969. godine serija »Leteći cirkus Montyja Pythona« bila je novina u svijetu humorističnih produkcija namijenjenih televizijskom programu. Ta se novina može smatrati radikalnom zbog duboke i supstancijalne nepomirljivosti koju uvodi u televizijski humor, kao i zbog izbora koji se tiču forme i ponuđenih sadržaja. Putem televizijskog medija oni u masovnu komunikaciju uvode tip humora koji zbog provokativne naravi prije nije bio tako gledan.


Pitanje izbora imena oduzelo je grupi neko vrijeme prije nego što je donijela definitivnu odluku. BBC je inzistirao na »Letećem cirkusu« (»Flying Circus«), dok su autori htjeli dodati nešto što može sugerirati apsurdnost i ludički duh. O tome kako je nastao naziv, prisjeća se Michael Palin: »Sjedili smo na nekom mjestu i Eric (Idle) reče: »Bi li to mogao biti kakav zapušteni agent showbusinessa? Nešto kao Monty? John (Cleese) tada reče: »A što kažete o nečem opasnom, prijetećem, kao Python?« I odlučili smo – Monty Python.« Na ne baš pouzdanoj Wikipediji pak nalazimo drugačiju priču – Monty je bio nadimak legendarnog britanskog maršala lorda Montgomeryja, a Python (piton) je dodano radi komičnog efekta.


Osebujnost onog što je prozvano »Python« stil sastojala se od skečeva koji bi se često smatrali besmislenim i međusobno nepovezanim, a nerijetko ne bi ni imali završetak, a u nekim slučajevima niti početak. To je bio rezultat neobičnog kreativnog procesa pajtonovaca koji bi radili skečeve u grupama po dvoje i tada se okupili zajedno, pa odlučili što od toga ulazi u emisiju. Riječima Cleesa: »Ako bismo smatrali da se predugo zamaramo sa završetkom za neki skeč, jednostavno bismo ga prekinuli upola.«


Kako u svojoj knjizi navodi Grgurić, Pythoni su vrlo precizni u karakteriziranju likova prema njihovoj uporabi jezika. Engleski, kojim se služe razni likovi, diverzificiran je i obilježen društvenim klasama i teritorijalnim podrijetlom. I ne samo to, nego postoje likovi čiji je jezik određen djelatnošću kojom se bave. Česta su i prerušavanja Pythona u gospođe iz naroda – to su sredovječne neotesane žene koje nezaustavljivo brbljaju prepotentno se namećući na sceni. Druga amblematska figura je lik Pukovnika, koji upada u skečeve prekidajući ih, s potrebom da uvodi red. Postoji i njihova opsesija u prikazivanju televizijskih djelatnika.


Za vizualni identitet serijala prepoznatljive su nadrealističke animacije Terryja Gilliama, koje su do danas ostale vizualni pečat montipajtonovaca. Tijekom emitiranja emisije, trupa je snimila dugometražni film »A sad, nešto sasvim drugačije«, koji je bio kolekcija starih skečeva (ponovno snimljenih) uz dodatak nekoliko koji su bili odbačeni u emisiji. Kako je emisija imala četiri sezone, tako se i posada pomalo umorila od rada. Nekoliko je pajtonovaca kasnije priznalo da je pred kraj bilo dosta napetosti između nekih članova trupe, posebno sa Chapmanom, koji je tada bio alkoholičar za kojeg je Cleese rekao kako je »bilo nemoguće raditi s njim«. Situacija je dovela do toga da se Cleese povukao, tako da je zadnja sezona protekla bez njega.


Stalne želje britanske publike »za još pajtonovaca« dovele su do ponovnog ujedinjenja za film »Monty Python i Sveti gral« o legendi o kralju Arthuru koji je bio vrlo hvaljen. Skupina se razišla sljedećih godina, ali je samo John Cleese sa serijom »Fawlty Towers« postigao zapaženiji uspjeh. Ponovno su se okupili za film »Brianov život« (1979.) o nesuđenom proroku u doba Isusa. Slijedio je film »Smisao života Montyja Pythona«, što je ujedno bio i posljednji veliki projekt pajtonovaca.Serija je stekla veliku popularnost i uspjeh, ostvarivši veliki utjecaj na moderni humor i popularnu kulturu. Unatoč tome što je od početka prikazivanja serije prošlo 50 godina, ime »Monty Python« još uvijek nosi posebno značenje većini ljubitelja humora i njihov stil i danas doživljava mnoge imitacije i posvete.