Film Laszla Nemesa

68. Cannes: Priče o ljubavi i tmini

Dragan Rubeša

Natalie Portman ekranizirala je roman Amona Oza, a u Cannesu je sa suprugom, koreografom Benjaminom Millepiedom / Reuters

Natalie Portman ekranizirala je roman Amona Oza, a u Cannesu je sa suprugom, koreografom Benjaminom Millepiedom / Reuters

Reći za prizore koji se u filmu »Šaulov sin« nižu pred našim očima da dolaze iz sedmog kruga pakla nije dovoljno da bi se približili svi užasi židovskih logoraša u Auschwitzu

CANNES  Mađarski sineast Laszlo Nemes jedini je debitant u konkurenciji, što zaslužuje svaku pažnju već samim time jer autorovi biografski podaci iz press knjižice njegova potresnog filma »Šaulov sin« navode da je bio asistent Bele Tarra na »Prologu« i »Torinskom konju«. I sam autor kaže da je od Tarra baštinio koncentraciju na detalje te odnos prema režiji kao koherentnom i rigoroznom procesu. Samo što umjesto crno-bijele fotografije koristi kolor.   

U »Šaulovu sinu« pozabavio se pobunom židovskih logoraša u Auschwitzu o kojoj je već progovorio i Claude Lanzman u »Shoahu«.


Priča je fokusirana na tragičnu sudbinu mađarskog židova Šaula Auslandera, koji postaje član Sonderkommanda, zadužen za čišćenje i ventilaciju plinskih komora, vođenje logoraša u smrt, sortiranje njihove odjeće u potrazi za ponekim vrijednim predmetom koji su skrivali, pranje krvavih podova, paljenje i održavanje peći, odvlačenje mrtvih tijela bačenih na hrpe te odvoženje pepela iz krematorija na obalu rijeke gdje su ga lopatama bacali u vodu. U jednoj od tih jezivih dnevnih rutina koje obavlja pod strogim nadzorom SS čudovišta, ugledat će dječaka za kojeg počne vjerovati da je božji glasnik, te odluči sakriti njegovo tijelo.   

Debi Natalie Portman


Reći za prizore koji se nižu pred našim očima da dolaze iz sedmog kruga pakla nije dovoljno da bi se približili svi njihovi užasi. No esesovci nisu promatrali ta tijela kao žrtve, već kao »komade« (stuck). Ipak, u Nemesovu filmu ima puno više Elema Klimova (»Dođi i vidi«) nego Bele Tarra, koliko god ga autor smatrao neupitnim uzorom.


   O nekim novijim logorima, onima u kojima su bili zatočeni Palestinci, te mržnji prema Drugome, pozbavio se u svom opusu i veliki izraelski pisac i mirotvorac Amoz Oz. Zato se glumica Natalie Portman, rođena u Jeruzalemu kao Natalie Herslag, činila prilično intrigantnim odabirom za filmsku adaptaciju u nas prevedene Ozove knjige »Priča o ljubavi i tmini« u kojoj on priča o vlastitom djetinjstvu, te o svojoj majci koja je patila od teške depresije i izvršila samoubojstvo kad je Oz bio 12-godišnji dječak (glumi je redateljica filma), ostavivši ga da se sam snalazi u životu kako zna i umije.   


Istinske kanske užitke trebalo je pronaći u smirenim prosedeima Japanaca Hirokazua Kore-ede (»Naša mala sestra«) i Naomi Kawase čiji je »An« otvorio parelalnu selekciju »Izvjestan pogled«. Kao i u Kore-edinu malom velikom filmu »Nitko ne zna«, tako i autorov najnoviji komad uvodi lik neodgovorne majke (ali i oca). Autorove tri sestre odlaze na očev pogreb i vraćaju se u Kamakuru s njihovom polusestrom, brinući o njoj. No Kore-eda nenametljivo dozira i kritiku japanskog ekonomskog čuda, pa jedna sestra ne može uživati u vatrometu, jer mora raditi prekovremeno u banci, a treći sprovod u filmu vezan je za smrt vlasnice kafića koja je zapala u dužničko ropstvo. Čista poezija jednostavnog.    Naslov filma Naomi Kawase »An« krije kremu od crvenog graha koja se koristi u pripremi dorayakija (njome se pune male pogačice nalik ruskim blinima). U staru trgovinu usamljenog muškarca koji priprema i prodaje dorayakije dolazi starica koja će se zaposliti kod njega, nakon što ga je očarala svojim čarobnim tajnim receptom za »an«, jer je on koristio već gotovu industrijsku smjesu. No ona krije malu tajnu, pa se autoričin smireni komad promatra i kao kritika okrutnog odnosa Japana prema leproznim bolesnicima koji su izolirani u zabačenim sanatorijima.    I dok su neki kritičari prokomentirali izostanak maženih i paženih Rumunja u glavnoj konkurenciji, njihov »izgon« u paralelni »Izvjestan pogled« nije nikakav kompromis. Najnoviji komad Radua Munteana »Jedan kat niže« čiji je koscenarist etablirani Razvan Radulescu, dokazuje da rumunjski autorski film ipak ima još puno toga za reći. Fina je to ali krajnje minimalistična priča o službeniku odjela za automobilske registracije koji se počinje suočavati s unutarnjim demonima nakon što postane svjedokom okrutnog ubojstva u stanu smještenom kat niže od njegova, ali to ne želi priznati policiji, pri čemu autor više voli zavoditi publiku nego njome manipulirati.


Hotel za likvidacije




Povijesni okvir priče vezan je za kraj britanskog mandata u Palestini, izgradnju prvih židovskih naselja i rođenje izraelske nacije, kojoj se pisac možda radovao, ali je isto tako znao da sve to neće dobro završiti, jer su njegovi osjećaji prema arapskim susjedima bili i ostali usamljeni.


No Portman je u svom prvom autorskom dugometražnom izletu prikazanom izvan konkurencije, više fokusirana na obitelj i ono intimno, jer i sama priznaje da nije željela snimiti »politički film«. Iako je literarni predložak puno kompleksniji od njegova filmskog transfera, jer njegovih osamstotinjak stranica nije nimalo lako pretočiti u film koji traje tek malo više od sat i pol.  


    Logorima se na neki način bavi i najnoviji komad sumanutog Grka Yorgosa Lanthimosa »Jastog«, prikazan u glavnom programu. Ovo je autorov prvi film snimljen izvan Grčke, dok mu se iz ranijih filmova »Očnjak« i »Alpe« vraćaju tek neizostavne Angeliki Papoulia i Ariane Labed u ulozi sobarice. Ovdje ipak nije riječ o klasičnom logoru smrti, već jednom starom hotelu lociranom na irskoj obali, u kojem se likvidacije događaju jednako često.

   U taj izolirani »logor« bivaju deportirani samci koji u roku od 45 dana moraju pronaći srodnu dušu, jer će u protivnom biti odvedeni u šumu i pretvoreni u životinju koju sami odaberu, gdje postoje jedino lovci i žrtve koje moraju same sebi iskopati grob (ponekad i oči).


No jedan od njih (Colin Farrell) zaljubit će se u Rachel Weisz iako to ne dopuštaju stroga hotelska pravila, jer se već sama masturbacija kažnjava stavljanjem ruke u užarenu tostijeru. Iako pojedine scene prizivaju nadrealni prosede Šveđanina Roya Anderssona, neočekivani proplamsaji nasilja vraćaju nas na tipični Lanthimosov teren.