Na današnji dan prije 123 godine u Zagrebu je rođen naš najveći pisac Miroslav Krleža (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981). Hrvatska enciklopedija bilježi ga kao autora najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. stoljeća i pokretača mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus, navodi se, učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. U čast velikana hrvatske književnosti, na ovom mjestu donosimo Krležine vanvremenske citate, kritičke bilješke o hrvatskome društvu.

“Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.”

Panorama pogleda, pojava i pojmova

“Ja bih umro od stida prije nego što bih se pozvao na nekoga svog mrtvog kralja, a vi, oprostite, od tih istih utvara stvarate patetično božanstvo nacionalne tradicije i poslanstva… tipično seljački… i ja ne znam kakvo je to prokletstvo, da se ne možete oteti opanku? Zar vi zaista nikada niste pomislili od čega je sastavljen vaš nacionalni mitos: od opanaka, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba, od groblja i zvonika…”

Banket u Blitvi

“Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator “hrvatstva kao takvog” i da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam. Hrvatstva “kao takvog”, hrvatstva “an sich”, hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti “kao takvog” ili “po sebi” nema, pa čak ni naše planete “kao takve” – po sebi same. “Po sebi”, dakle, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska ideja, da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma.”

O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva

“U najtamnijem periodu svjetskog rata napisao sam novelu o “Prvom Hrvatskom Pogrebnom Zavodu”, te mislim da su oni simboli identicni sa hrvatskom suvremenom stvarnošću: hrvatstvo pomalo umire, a hrvatski malograđanin, pokapajući ga sa suzom u oku, inkasira od toga posla svoje ne velike, no ipak solidne profite. I kod umiranja dijele se Hrvati na dva dijela: na mrtvace i na grobare. Mrtvaci se pokapaju, a grobari posluju s kamatnjakom.”

O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva

“Kršćanstvo živi u samostanima, u relativno dobrim svratištima sa hladnom i toplom vodom, sa lijepom ženskom poslugom, kršćanstvo tolerira pomalo preljub i divlji brak, odgaja vanbračnu djecu, gosti se po mogućnosti pijuckajući umjereno ali trajno: tu su kokošje juhe, kobasice, kolači, vino, a pomalo i sveti Toma, brevijar pa litanije, već kako to sezona traži, pak će se pokazati da je Bog milostiv. Sagriješiti se može, ali i pokajati, a glavno je da smo skrušeni pred biskupima. Savjesti nam nisu baš čiste ali su mirne, a peru se na ispovijedima kao i noge, svake subote. Kršćanstvo, u jednu riječ, od mnogobrojnih vjeroispovijesti jedna je od svakako najudobnijih, a svojim psihoanalitičkim trikovima u obliku ispovijedi ono je i najokorjelijem zločincu ostavilo sve dobre izglede na nebeski uspjeh njegove kriminalne karijere.”

Panorama pogleda, pojava i pojmova

“Sama crkva je cinička organizacija, koja javno trguje simonijom i robljem, podmitljiva, moralno prevrtljiva rulja, koja se bavi kupoprodajnim ugovorima više nego vrhunaravnim pitanjima. Crkva je po svojim protektorima zaštićena mnogobrojnim privilegijama, i dok plemstvo imitira bizantinsku aristokraciju u nošnji i u društvenim običajima, svećenstvo još uvijek barbarski bestidno poganski čara, baveći se egzorcizmima za dobre pare.”

Eseji V.

“O, Gospode ti Bože moj, ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je konac balade.”

Banket u Blitvi

“O, koliko puta sam čuo i čitao o svojoj malenkosti da sam internacionalistički odrod i da mrzim hrvatstvo, premda ne poznajem među hrvatskim poetima ni jednoga koji bi bio “narodniji” od mene i ni jednog koji je više od mene varirao temu o potisnutoj svijesti hrvatskog narodnog osjećaja. U Beogradu me beogradski novinari (šoveni i separatisti) napadaju kao frankovca, a nedavno mi je “Srpski književni glasnik” predbacio »kroatocentrično držanje«, premda već godinama čeznem za jednim “serbocentričnim” svojim pandanom u beogradskoj štampi…”

O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva