Hoće li jučer u Zagrebu najavljeni skori štrajk prosvjetara uspjeti u bilo kom obliku, tek ćemo vidjeti. No, da su u tom za svako društvo iznimno bitnom dijelu života promjene nužne i hitne - nedvojbeno je. Naime, hrvatska je prosvjeta danas u takvom stanju da uočljivo gubi svoju temeljnu srž - kvalitetnu poduku novih generacija za njihov osobni i razvoj cijelog društva u kojem žive.

Umjesto tih temelja - bez kojih nema daljnjeg razvoja ni pojedinca ni društva - danas imamo stanje da ljudi školovani u Hrvatskoj bježe izvan Hrvatske, na maturi se pada kao nikada prije, istraživanja pokazuju kako učenici školu vole manje no ikada, prijave i iskazi nezadovoljstva roditelja učenika sve su brojniji, nastavnici i profesori traže zakonsku zaštitu protiv nasilja kojem su izloženi od strane učenika i roditelja, broj studenata prosvjetne struke opada, u školama je stručna zastupljenost predmeta sve veći problem, a pojedine se struke nalaze rijetko poput lijevih bočnih igrača u nogometu.

Dakle, nešto krupno, krupno ne valja. I to ne samo ove godine.

Hrvatsko je školstvo počelo kliziti u propast onog trenutka kad su umjesto struke u priliku odlučivanja o ama baš svemu došli političari. A budući da je njima na pameti isključivo osobni probitak, uskoro su cijeli školski sustav usmjerili ne ka razvoju prosvjete i pedagoške struke, već podilaženju roditeljima kao potencijalnim biračima. To pak znači da u školi, kao u kafićima i restoranima, usluga mora biti brza, a gost je uvijek u pravu. Da bi se to realiziralo napravljen je pritisak na sve nastavnike i profesore koje se polako od predavača i prenositelja znanja pretvaraju u količinom propisanih radnji poslom zaokupljene birokrate kojima je, ne žele li dobiti otkaz ili biti izvrgnuti kritici ravnatelja i prosvjetnih savjetnika, odjednom bitnije kako će im izgledati pripreme za nastavni sat, no kako i koliko kvalitetno će predavati svoj predmet.

Da bi se sve to prikrilo, iz Ministarstva prosvjete - i to bez obzira na to tko bio na vlasti - prema javnosti se šalju bombastične najave i projekti pa slušamo o kurikularnim reformama, školama za život, informatizaciji nastave, digitalnom sveopćem pristupu i sličnim »kurikulacijama« kojima je cilj samo stvoriti dojam da se nešto suštinski radi, a u osnovi je namjera otežati i zakomplicirati posao prosvjetarima. Naravno da u takvim uvjetima svakom odgajatelju, nastavniku ili profesoru - i to od vrtića pa do fakulteta - nije ni lako ni ugodno raditi pa je i stoga potplaćena i podcijenjena profesija daleko danas od statusa koje to, možda i najplemenitije zanimanje, zaslužuje.

Treći dionik ove suvremene hrvatske prosvjetne priče su roditelji koji su - čast iznimkama - pali u mrežu lukave igre šefova prosvjetarskog sustava pa sve više one koji vode brigu o odgoju i obrazovanju njihove djece stavljaju u rang konobara. To znači, otprilike, da su za roditelje nastavnici i profesori ne stručnjaci, već samo oni koji njihovoj djeci trebaju osigurati prolaznost iz razreda u razred, maturu, diplomu i - točka. Kakve rasprave o kvaliteti rada, kakva pedagogija! Daj visoku ocjenu i - šuti.

Logično, takav odnos obezvrjeđuje rad svakog prosvjetara što je dodatni uteg u cijeloj ovoj priči koje je poseban dio sustav anonimnih prijava nastavnika što motivira roditelje da u slučaju nezadovoljstva ocjenom ili nekim drugim dijelom pedagoškog procesa, prijave nastavnika, a gotovo svaka takva prijava završava na štetu nastavnika. Napokon, tu su i učenici zbog kojih bi cijeli sustav trebao i postojati. No, kod njih se već pred više od dva desetljeća lako moglo uočiti kako im svijet digitalne tehnike omogućava informacije i podatke koji su daleko bogatiji i širi od onoga što im se u školi nudi. Taj digitalni skok danas je još uočljiviji pa se prečesto događa da su znanja koja im se nude u školi kroz nastavu minorna u odnosu na ono do čega mogu doći s nekoliko klikova na svojim računalima i pametnim telefonima. Tako i njima škola, nastavnici i profesori postaju nepotrebna tlaka, tim više što se sve ranije počinje razmišljati o tome da se iz Hrvatske ode čim se stekne punoljetnost. 

U toj i takvoj situaciji prosvjetari nastoje skrenuti pažnju na sebe i svoj položaj te se, ako ništa drugo, izboriti za veće plaće. I u pravu su. Nužno je svim prosvjetnim djelatnicima povećati plaće. To sigurno neće riješiti probleme spomenute u ovom tekstu, kao i niz drugih nedotaknutih, ali bi možda moglo biti prvi od mnogih koraka potrebnih za ispravno vrednovanje ovog zanimanja.