Promaja Maje Hrgović

Rušenje karijatide europskog katoličanstva

Maja Hrgović

Socijalnih problema odsada više u Hrvatskoj – nema. Nema ih zato jer socijalne probleme mogu imati samo oni koji teže materijalnome. Papa je na Plesu rekao da će siromašni baštiniti kraljevstvo nebesko!, trijumfalno će na sazvanome sastanku Vlade



Nakon Papina posjeta Zagrebu, atmosfera u gradu podsjećala je na film katastrofe; ljudi su pogureno hodali ulicama, zbunjeni iznenadnom odsutnošću svih onih raspjevanih vjernika pristiglih autobusima iz provincije, svih onih mladih katolika na čiju se gromku pobožnost bilo tako lako navići. Lišen zvuka skupnog mumljanja molitvi, lišen gitarskih solaža katoličkih rock skupina iz Slavonije, grad se u danima nakon Papina odlaska usporeno, depresivno vraćao svojoj unjkavoj kolotečini. Baš kao i premijerka Jadranka Kosor.


   DVD s fitness vježbama Renate Sopek, naštiman da se upali u šest sati, obično ju je od samog trenutka buđenja ispunjao nekom vitalnošću, poletom. Čila i vedra, skočila bi iz kreveta i uz dva-tri zijeva doplesala do kuhinje, usporeno pocupkujući uz latino ritmove. »Jen-dva-tri, jen-dva-tri…«, zadihano je soptala Renata Sopek. U kuhinji bi Jadranka žustro izmiješala nesicu, a nakon par gutljaja kave pokreti bi joj postali još agilniji, življi – stala bi pred televizor i po Renatinim naputcima tresla bokovima kao Jennifer Lopez. Jutros joj se to Sopekičino njakanje činilo besmislenijim od Čobankovićeva natezanja s vođama seljačkih pobuna, traktoristima u bezrukavnim gardističkim prslucima.


   – Bez dubljeg smisla, bez duševne punine, ništavno… Baš kao i ta moja premijerska dužnost, mrzovoljno je protisnula približavajući se štednjaku.




   Nekoć davno, mislila je da je postati premijerkom ravno napiti se misnog vina iz svetog grala. Sad joj se ta funkcija činila poput štambiljanja pisama u poslovnici Hrvatske pošte. Kao kad je Eva prvi put postala svjesna svoje golotinje, jutros je premijerka prvi put pomislila kako je njezina politička karijera ustvari tek otužno, isprazno tandrkanje. Otresla je pramen kose koji joj je kliznuo na čelo, kao da želi od sebe otjerati te misli.


   Na kukicu s koje je obično visjela kuhinjska krpa s izvezenom slikom đakovačke katedrale, jučer je, valjda nesvjesno, ovjesila onaj svoj mali crni veo kojim je pokrila glavu kad je poljubila Papinu ruku na Plesu. Čekajući da voda uzavre, prstima prešla po svilenkastoj čipki. Obuzeo ju je neki uzvišeni osjećaj, gotovo blaženstvo: od ugode je zatvorila oči. Ni s čim nije nije mogla usporediti tu iznenadnu navalu milosti – osim možda s onim kad ju je prvi hrvatski predsjednik očinski pomilovao po obrazu na ceremoniji blagoslivljanja kamena temeljca Pelješkog mosta. Iz misli ju je prenulo Sopekičino arlaukanje; taj ju je glas počeo opako iritirati.


   – Jalovo poskakivanje, prezrivo je frknula i na polici potražila DVD Doris Dragović što joj ga je pjevačica osobno poklonila kad je sa svojim bendom nastupila u Splitu kao predgrupa Thompsonu.   Srknula je kavu i tromo se zavalila u fotelju pred televizorom. Premotala je na spot pjesme »Marija Magdalena«. Dok je gledala kako se Doris na nekoj pustari uvija kao zmija i pomahnitalo maše dugačkim crnim velom, pomislila je kako je ta pjesma dobra metafora za politiku. Kao i Marija Magdalena, i politika je kurva. Kako je ono išlo u Bibliji? Prostitutku Mariju Magdalenu su zamalo kamenovali. Baš kao i nju samu, proljetos, kad su joj ono fejsbuk prosvjednici došli pod prozor dernjati se.    Gledajući dalje spot, pomislila je kako je možda morala odabrati dulji crni veo, kao ovaj što ga ima Doris. Dohvatila je sa stolića novine i pozorno promotrila fotografiju s Plesa, na kojoj se ona sagiba da poljubi prsten Svetoga Oca. Da, veo je ponešto premalen. A ta torbetina! S njome izgleda kao kumica s placa. Odlučila je baciti tu torbu.   – S njome ionako uvijek neke nevolje, pomislila je i potegnula posljednji srk kave iz šalice na kojoj je pisalo Benedikt 16.   

Lizačica oltara


Dok je u Gospiću, nakon predstavljanja novog programa gospodarske suradnje sa Slovenijom, sjedila za ručkom sučelice Borutu Pahoru, opet ju je najednom obuzela ona zarazna misao o uzaludnosti politike. Prekrižila se pa zamišljeno prionula k jelu. Ispod stola, osjetila je dodir; Pahor joj je senzualno, polagano, prelazio nogom duž lista, sve do koljena.


   Tjedan ili dva ranije, ovaj bi je grešni, zaigrani znak požude ispunio nasladom iščekivanja; drhtala bi, rumena u licu, i poskrivećke razmjenjivala znakovite poglede s tim zgodnim, rasnim muškarcem. Ovaj put je nestrpljivo odgurnula njegovu nogu i ošinula ga pogledom, tako uočljivo da je primijetio i ministar Milinović koji je pokraj nje slasno mljackao janjeća rebra.


   – Očuj me sadek!, priprijetio je Pahoru masnim kažiprstom.


   – Oš se kladit za miljun kuna da ću te razbit ko škrabicu ako naljutiš moju Jadranku. Očuj me, evo nu, odma ti dam miljun kuna…, nakezio se ministar u šali.


   Jadranki se šala nije svidjela.


   – Zašto spominjete nasilje, Milinoviću? Zašto prijetite i hvastate se novcem, i još potičete klađenje? Ta nije li Sveti Otac rekao da smo mi Hrvati europska perjanica katoličanstva, ta ne počiva li naša vjera na skromnosti i poniznosti? Nije li Sveti Otac Papa Benedikt rekao da smo mi, Hrvati, bogobojazni temelj Europe, da smo izabrani narod?! A vi tako…, bjesnila je premijerka.


   – Ovo zadnje je, meš čini, rekao Ljubo Česić Rojs, veselo će Milinović, ne shvaćajući ozbiljno premijerkinu iznenadnu provalu ljutnje.


   – Gospića mu i Obrovca!, zavapi ministar ispod glasa kad je Jadranka otišla napudrati nos.


   – Što j’ ovo s našom premijerkom, odjednom postala lizačica oltara, puna joj usta Pape. A prošlu nedlju kad smo čekali da sleti Papa, pa mu kasnijo avijon, šalila se na njegov račun, govorila »Ima li još puno, Papa Štrumpf?«, povjerljivo se nagnuo prema Pahoru.


   Borutu uto zavibrira mobitel. »Jadra«, pisalo je na ekranu. Otvorio je sms poruku i pročitao: »Ti si oženjen muškarac. Ja neću biti Marija Magdalena, Biblija kaže ‘Ne poželi tuđeg ženidbenog druga’.« Borut se turobno zagleda u oči prepariranog medvjeda u kutu restorana. S tornja gospićke crkve baš je bilo zvonilo na zdravomariju.   

Religiozni napadaj


Na hitno sazvanome sastanku Vlade premijerka je ministre oslovljavala s »braćo moja«.


   – Braćo moja, mnoge socijalne i ine tegobe koje more narod hrvatski, polako su došle svome kraju. Štoviše, ovime objavljujem prvo vama, a kasnije će o tome biti informirano i pučanstvo: socijalni problemi su gotovi, nema ih više, nestali su kao kraste s leđa gubavaca kojega je Isus izliječio dodirom, objavila je premijerka, šireći ruke nad otvorenim izvještajem sa Zavoda za zapošljavanje.   – Ne pratim te, Jadranka. Istopit ću se ko čvarak na ovoj vrućini, mozak mi ne radi po sparini, zašto ne radi klima?!, uskomešao se Čobanković, brišući čelo maramicom.

   Ignorirajući njegove lamentacije, premijerka je nastavila.


   – Sveti Otac Papa Benedikt bio je jasan: Hrvatska je stup rimokatoličke civilizacije i o njoj ovisi budućnost naše vjere, morala i, ako hoćete, ljudske civilizacije. Velika je zadaća stavljena na naša pleća, ali nam je isto tako podarena velika milost. Kako je rekao Papa, moramo se okrenuti višim vrijednostima, odbaciti materijalno, predati se duhovnome. Čini mi se da smo svi olako prešli preko tih riječi. Osim Šeksa.


   – Što je sa Šeksom?, zaškripao je iz pozadine ministar kulture Jasen Mesić.


   – Otišao je u neko zagorsko selo, četrdeset dana će samo jesti skakavce i piti vino, odgovorio mu je Milinović.


   – Ali kakve to veze ima s rješenjem socijalnih problema?, pitao je Čobanković, očajnički tražeći pogledom daljinski za klima uređaj.


   – Ima, itekakve, strpljivo će premijerka.


   Nakašlje se, svečano ustane, pa reče:


   – Socijalnih problema odsada više u Hrvatskoj – nema. Nema ih zato jer socijalne probleme mogu imati samo oni koji teže materijalnome, a u državi koja je nosivi zid vjere, ne teži se materijalnome nego duhovnome. Znači, socijalni problemi samo su prednost. Što je ono rekao Papa na Plesu, sjećate li se? Rekao je da će siromašni baštiniti kraljevstvo nebesko!, trijumfalno je premijerka podigla uvis snop izvještaja o nezaposlenima pa ga frknula uvis. Papiri su letjeli posvuda.


  – Pogledajte na ptice nebeske! One ne siju, ne žanju, ne skupljaju u žitnice: Otac ih vas nebeski hrani. Nijeste li vi više vrijedni od njih?, vikala je.


   – Božemiprosti, premijerka zvuči ko izlječeni narkoman iz zajednice Čenakolo, prišapne Milinović ministru Bajsu.


   Jadranka je nastavljala:


   – Nezaposleni su u prednosti, oni ne siju i ne žanju, oni su povlašteni, bliže Svevišnjemu. A mi ćemo se sada približiti njima, svojim primjerom ćemo pokazati narodu da naši prioriteti nisu od ovoga svijeta, nego da težimo ka duhovnome bogatstvu. Živjet ćemo prema Riječi Gospodnjoj: bez nepotrebnih lagodnosti kao što je klima uređaj, vlastiti automobil, vozač, obilni obroci…


   – Ovo na tebe misli, podbode Čobankovića ministar Milinović.


   Nakon što je premijerka pokupila svoju torbu i crni rubac i otišla, Vladinim uredom zavladao je tjeskoban nemir i nevjerica. Ministri su, svaki ponaosob, šutke prebrojavali čega će se sve morati odreći zbog ovog premijerkinog razornog religioznog napadaja.   

Jadrankino hodočašće


A na Gornjem Gradu Jadranka je, osnažena objavom, ponosito koračala prema Strossmayerovom šetalištu. Podnevno sunce pržilo je asfalt, đonovi njezinih isusovki lijepili su se za cestu, a remenčići urezivali u kožu. Grad je lelujao u vrelini, čak su se i ulični svirači povukli u duboki hlad šetališta. Jadranka s ushićenjem primijeti da nikad nije bila ovdje, u pješačkoj zoni: vozač ju je u Sabor i Vladu vozio drugim putem. Spuštala se u grad vedro, sretno, njišući bokovima kao po instrukcijama Renate Sopek na onom DVD-u.


   Ipak, kad je sišla na Trg bana Jelačića, vjerski zanos kao da je polako počeo popuštati. Na trgu je bilo sparno kao u traktorskoj kabini Čobankovićevih seljaka, pomislila je, pa samu sebe odmah prekorila zbog malodušja. Sparina, pa šta! Hodat će Vlaškom pa Maksimirskom prema Ravnicama, bit će to njezino malo hodočašće. A ako se umori, može ući u tramvaj i voziti se zajedno s braćom svojom, pticama nebeskim, siromasima koji će prvi u kraljevstvo nebesko… Tako je mislila, vukući se prema Gradskoj kavani.


   Ali, zrak je zaista bio neljudski težak, asfalt je pekao, isusovke su je žuljale, torba joj je bila teška, želudac joj je krulio od gladi, kroz košulju su joj probili krugovi znoja, rubac ju je gušio… Skrušeno je podigla pogled prema ona dva rogata tornja katedrale: izgledala su kao da se smiju njezinoj nemoći. Poražena vlastitom neispunjenom željom da podupre karijatidu europskog katoličanstva, trenutak je stajala na žegi, tupo zureći u tramvaje koji su blještali na suncu. Onda je izvukla mobitel.


   Vozač je stigao za minutu, pokupio ju je kod »Kršćanske sadašnjosti«.