Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 26
Sutra: 16° 16° 26
15. studenoga 2019.
Pun kufer

kolumna LJERKA BRATONJA MARTINOVIĆ Kome to trebaju naočale?

Snimio Denis LOVROVIĆ
Snimio Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 1. veljača 2019. u 18:48 2019-02-01T18:48:46+01:00

Liječnička pogreška naša je realnost, i ne samo naša: nema države ni bolnice gdje niti jedan liječnik nikada nije pogriješio, gdje neki pacijent nije umro jer mu medicina jednostavno nije mogla pomoći. Ali to ne znači da se iza ovih istina bilo tko može skrivati, a osobito ne ministar zdravstva

Nad zdravstvo u Hrvata nadvili su se tmurni oblaci: ne prođe tjedan da ministar Kujundžić ne pošalje inspekciju u neku bolnicu, dom zdravlja, hitnu ambulantu, a bome i policija sve češće ureduje po hodnicima naših zdravstvenih ustanova.

Kad se nešto dogodi, odmah se traži Pedro: tko je kriv? Hoće li Kujundžić odstupiti? Hoće li smijeniti odgovorne? Hoće li komora oduzeti licence? Hoće li nasilnici koji napadaju liječnike trunuti u zatvoru? Tko će odgovarati? Nakon toga javnost se, posve logično i legitimno, pita moraju li nam se događati takve nevolje? Zašto životno ugroženu djecu djecu vraćaju s hitne?

Zašto nam pacijenti umiru u vozilu hitne koje ih vraća iz bolnice kući? Jesu li nam doktori needucirani, preopterećeni, ili nemaju dijagnostiku i jasne protokole postupanja? Jesmo li u bolnicama gdje bi se trebali liječiti zapravo fizički ugroženi, jesu li to postala mjesta nezadovoljstva koje se prelijeva u nasilje i trebaju li bolničkim hodnicima i predvorjima patrolirati zaštitari?

Onda se dogodi prosvjed na Markovom trgu, jer je pred godinu dana roditeljima djece sa spinalnom mišićnom atrofijom iz Vlade stiglo obećanje da će djeca dobiti lijek, neka su ga i dobila, ali je na listi čekanja još 30-ak djece i odraslih, dok su u međuvremenu liječenje počele plaćati i zemlje poput Poljske ili Srbije. Ministar im u nazočnosti premijera obeća brzo rješavanje problema, ali ostaje gorak dojam da se time uopće ne bi bavio da mu pod prozorom Banskih dvora nisu galamile stotine nezadovoljnih građana.

S jedne strane, ministar nam je pod velikim pritiskom, a s druge strane, ova mu medijska halabuka dobro dođe jer ga nitko više ne pita što je sa zdravstvenim zakonima, hoće li hrvatski pacijenti tragom njih izgubiti neka prava koja danas imaju, ima li uopće reforme u zdravstvu i što je s bolničkim dugom koji je krajem prosinca 2018. po tko zna koji put opet saniran iz državnog proračuna.

Ministru Kujundžiću u takvoj situaciji osobito dobro dođu epizode poput one iz Klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević«, gdje se jedna uzrujana mama, umjesto da je tražila glavnu sestru i predstojnika odjela i s njima razgovarala o stanju u kojem je zatekla svoje ozbiljno bolesne 5-mjesečne blizance, s bolnicom odlučila obračunati – na Fejsu. Tako su se mediji dva dana bavili crvenim dječjim guzama i »šokantnim« fotografijama, nižući još jedan zdravstveni skandal, ali ovaj puta ni iz čega. Kujundžiću na radost i veselje, jer nema ništa ljepše za ministra zdravstva nego kad može slavodobitno objaviti kako nikakvih propusta u sustavu nije bilo, a svi su svoj posao odradili savjesno i korektno.

Ali nije baš uvijek tako. U slučaju smrti dječaka u Metkoviću u Ministarstvu zdravstva imenovani su krivci, propusti su pripisani šestorici liječnika, dok Hrvatska liječnička komora u stručnom nadzoru ima primjedbe nad radom njih troje. Slučaj ispituje u DORH, pa ćemo tek čuti hoće li se, i koga, kazneno goniti zbog smrti nesretnog dječaka.

Ali zašto, pitamo se, inspektori Ministarstva zdravstva pronalaze dvostruko više odgovornih za propuste od liječničke komore? Je li to zbog liječničke solidarnosti gdje kolega u pravilu pokriva kolegu, pa makar ovaj i pogriješio, ili zbog činjenice da je zdravstvenoj administraciji prijeko potreban Pedro? Jer ako Pedra nema, onda se ne radi o pogreški liječnika, nego greški u sustavu. A tu se zna na kome leži zapovjedna odgovornost. 

Liječnička pogreška naša je realnost, i ne samo naša: nema države ni bolnice gdje niti jedan liječnik nikada nije pogriješio. Isto tako, nema države ni bolnice gdje neki pacijent nije umro jer mu medicina jednostavno nije mogla pomoći. Ali to ne znači da se iza ovih istina bilo tko može skrivati, a osobito ne ministar zdravstva, kao prvi čovjek odgovoran za funkcioniranje sustava.

Ako se u pola godine uzastopno ponavljaju slučajevi gdje je funkcioniranje sustava upitno, i gdje je evidentno da bi pravodobno pružena pomoć i bolje organizirana služba mogli spasiti život, onda to znači da nam treba hitna, transparentna i odlučna reforma u raznim segmentima zdravstva. A od nje u ovom času, sudeći prema tragedijama kojima redovito svjedočimo, nema ni traga, ni glasa.

Ministar je sve one koji njegove reforme ne vide uputio da se jave okulistu na provjeru vida. Rado bismo svi mi u Hrvatskoj vidjeli što on to tako vrijedno radi na smanjenju duga i lista čekanja, na efikasnijoj hitnoj, na sigurnosti pacijenata i liječnika, na racionalizaciji zdravstva. Pa makar i s naočalama.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.