Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. siječnja 2020.
Komentar Denisa Romca

Test za Milanovića, ali i za sindikate

Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 26. travanj 2013. u 14:00 2013-04-26T14:00:23+02:00

Podrška sindikatima stiže i od laburista, tako da ne bismo trebali biti iznenađeni ako u prvomajskoj koloni vidimo crkvenog komentatora Miklenića, laburista Lesara i čelnika Hvidre i HDZ-a Đakića kako, rame uz rame, zagovaraju radnička prava. U zemlji paradoksa sve je moguće

Nije prvi put da sindikati kroje planove o prosvjedima i štrajkovima kojima planiraju paralizirati zemlju i napokon dokazati Banskim dvorima da više ne smiju olako prelaziti preko njihovih zahtjeva.

No to je uvijek bilo lakše reći nego ostvariti. Takve najave dosad su češće bile stvar ne osobito mudrog taktiziranja, a ne ozbiljne namjere da se krene u pravi obračun s vladajućom politikom.

Iako kriza u Hrvatskoj traje već petu godinu zaredom, produbljujući jaz između bogate manjine i sve siromašnije većine, sindikati u Hrvatskoj – za razliku od, recimo, sindikata u Sloveniji – nisu dosad uspjeli artikulirati to golemo nezadovoljstvo u pravu društvenu snagu koja će rezultirati društvenim promjenama. 

   No vodstva sindikalnih središnjica šalju poruku da je sada drukčije. I da su se stvari promijenile. Sindikati su radikalizirali svoje zahtjeve. Traže da im se vrate sva oduzeta prava. Zahtijevaju potpunu promjenu »politike štednje«.

Prijete kako su masovni prvomajski prosvjedi samo početak. Najavljuju štrajkove na dan izborne šutnje, uoči lokalnih izbora. Pripremaju potpunu paralizu državnog sustava: škole i bolnice neće raditi, a policajci i carinici na granici stvorit će kilometarske kolone... 
  

Treba li sindikalce, koji od stjecanja neovisnosti u ovoj zemlji nisu organizirali ni dan općeg štrajka, sada shvatiti ozbiljno? Jesu li sindikati kadri mobilizirati nezadovoljno članstvo i građane? Sve ukazuje da jesu. 

   Premda je aktualna vlada uspješno podmetnula sjeme razdora između privatnog i javnog sektora, prodavši priču o povlaštenom javnom sektoru koji ne snosi teret krize i sindikalnim barunima koji su se, po uzoru na političare, otuđili od svog članstva, sindikalna scena i sve sindikalne središnjice ovog puta nastupaju složno. 

   Ne treba nas previše čuditi ni »neprirodni« savez sindikata s Crkvom, HDZ-om i njegovim braniteljskim satelitima, koji su neočekivano pružili potporu sindikalnim prosvjedima. Time se još jednom potvrđuje kako je percepcija o prirodnom savezništvu sindikata i socijaldemokracije – kojeg kod nas, uostalom, nikad nije bilo – stvar prošlosti.

Ne možemo pritom zaboraviti da su HDZ i Crkva dio problema, a ne dio rješenja. HDZ je, uz aktivnu ideološku asistenciju Katoličke crkve, glavni akter našeg kleptomanskog nacional-kapitalizma, nakaradnog sustava koji je imao razorne posljedice po hrvatsko radništvo. 

  Podrška sindikatima stiže i od laburista, tako da ne bismo trebali biti iznenađeni ako u prvomajskoj koloni vidimo crkvenog komentatora Miklenića, laburista Lesara i čelnika Hvidre i HDZ-a Đakića kako, rame uz rame, zagovaraju radnička prava. U zemlji paradoksa sve je moguće. 

   Sindikalna pobuna lako bi mogla poslužiti kao katalizator općeg nezadovoljstva, slično kao što se i sindikalno prikupljanje potpisa za referendum protiv izmjena zakona o radu prije tri godine pretvorilo u plebiscit protiv vlade Jadranke Kosor.

Da sindikalne prijetnje valja uzeti ozbiljno potvrđuje i racionalna reakcija Banskih dvora. Čak tri Milanovićeva ministra – Linić, Mrsić i Grčić – istodobno šalju pomirljive poruke ničim ne osporavajući sindikatima pravo na nezadovoljstvo i prosvjed.

Za razliku od »svjetonazorskih« pitanja, Milanovićeva je vlada na ovom polju ranjivija. Stoga je logično da ne želi izazivati: zna da joj konfrontacija s ojačanim sindikatima i njihovim neobičnim saveznicima može nanijeti golemu štetu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.