Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 26
Sutra: 16° 16° 26
19. studenoga 2019.
Zlu ne trebalo Denisa Romca

Predsjednici, jeste li nešto zaboravili?

Foto: N. Reberšak
Foto: N. Reberšak
Autor:
Objavljeno: 29. kolovoz 2011. u 16:29 2011-08-29T16:29:30+02:00

Pulska Arena nije slučajno odabrana kao prizorište velikog okupljanja talijanske zajednice. Upravo ispred tog mjesta 1948. godine odvijao se masovni egzodus Talijana iz Pule

Nije li to već samo po sebi nesvakidašnji događaj, koji svjedoči o novom duhu prijateljstva na Jadranu: predsjednik Italije Giorgio Napolitano u manje u dva mjeseca posjetit će Hrvatsku dvaput. Sredinom srpnja Napolitano je bio u službenom posjetu Zagrebu, a već sljedeće subote, zajedno s predsjednikom Hrvatske Ivom Josipovićem, prisustvovat će najvećem skupu pripadnika talijanske zajednice u pulskoj Areni, na kojem će trijumfirati tolerancija i convivenza.

Prvotno planirana još za srpanjskog Napolitanova posjeta Hrvatskoj, no onda je zbog teške financijske krize u Italiji morala biti odgođena, skora pulska svetkovina suživota nije ništa drugo doli nastavak puta započetog lani u kolovozu, kada su se politički čelnici triju naroda koji nastanjuju obale sjevernog Jadrana prvi put zajedno sastali u Trstu na »susretu pomirenja«. Zapravo se radilo o »koncertu pomirenja«, na tršćanskom Trgu ujedinjenja, pod ravnanjem maestra Riccarda Mutija. Političko-glazbeni čin bit će nastavljen i u drevnom pulskom amfiteatru, gdje će se održati još jedan koncert u slavu hrvatsko-talijanske zajedničke budućnosti u Europi, no teško je ne primijetiti kako je lanjski tršćanski susret pomirenja imao i nešto što će subotnjem događaju u Puli nedostajati.

Pulska Arena nije slučajno odabrana kao prizorište velikog okupljanja talijanske zajednice. Upravo ispred tog mjesta 1948. godine odvijao se masovni egzodus Talijana iz Pule, nakon što je taj lijepi grad, kao i veći dio Istre, Rijeka i Dalmacija, Pariškim mirovnim sporazumom iz 1947. vraćen Hrvatskoj. Arena je, dakle, svojevrsni simbol talijanskog stradalništva, koje će subotnjim okupljanjem biti otrgnuto od zaborava.

I dobro je da je tako, no što je s komemoriranjem hrvatskog stradalništva u Puli i drugim krajevima Hrvatske koji su bili pod talijanskom okupacijom? Što je sa žrtvama talijanskog fašizma?

Dok su u Trstu trojica predsjednika pored polaganja vijenaca na spomenik esulima u Trstu položili vijence i pred slovenski Narodni dom, simbol slovenstva (i slavenstva) u Trstu, kojeg su talijanski fašisti spalili devet desetljeća ranije, čime je započeo pogrom nad Hrvatima i Slovencima u fašističkoj Italiji, u Puli nečemu takvome nećemo svjedočiti.

Ukoliko se organizatori pulskog susreta dvaju predsjednika u zadnji trenutak ne predomisle, ni ovoga puta talijanski predsjednik neće odati počast hrvatskim žrtvama talijanske diktature, niti će pohoditi neko od brojnih mjesta stradanja Hrvata. A ima ih puno i nisu daleko. Blizu je, recimo, Kampor na Rabu, gdje su Talijani ustrojili jedan od najzloglasnijih konc-logora, a malo dalje je i Molat, jedna od ključnih točaka talijanskog genocida nad Hrvatima u Dalmaciji. Iako su ti logori u Italiji uglavnom zaboravljeni – u Italiji nikad nije provedena sustavna defašizacija – ne bi trebalo biti puno prijepora o tome da su Kampor i Molat bili među najsurovijim od svih logora pod fašističkom Italijom.

Budimo posve jasni: predsjednik Josipović trebao bi svog visokog gosta podsjetiti da egzodus nije bio početak, već epilog. Pritom se ne bi smio ustručavati, kao što nije ni njegov prethodnik. Vjerujemo da mu to ne bi trebalo biti teško, jer Napolitano je u mladosti bio talijanski partizan, koji se i sam borio protiv tog istog fašizma.

Treba li uopće podsjećati kako su upravo zbog nedopustive talijanske ignorancije vlastitih zlodjela propadale sve ranije inicijative za trojnim sastancima pomirenja? Rim bi kao mjesto »mirenja« u pravilu birao neku od fojbi, a ustuknuo bi kad bi ga se podsjetilo kako su fojbe talijanski izum te kako su prvi esuli bili Hrvati i Slovenci. Naravno, izlaz valja potražiti u iskrenom sjećanju na sve žrtve. I ovdje jamačno nije riječ o trgovini patnjom, a još manje o sitničavosti. Jer ne podrazumijeva li pomirenje ujedno i priznanje žrtava na svim stranama? Nije li ispravno inzistirati na historijskoj kronologiji, i to naročito u ovom slučaju, budući da je kasnija retorzija nad Talijanima na istočnoj obali Jadrana poniknula i uzgojena upravo u dva i pol desetljeća fašističkog mraka koja su joj prethodila? Radikalizam jednih uvijek rađa radikalizmom drugih, kako nas je povijest ovih prostora toliko puta – ali najčešće uzalud – podučila.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.