Ovo je najteži posao na svijetu. Mislite li da bi itko mogao biti sretan na ovoj dužnosti? Upravo tim je riječima reporterima New York Timesa ovih dana svoj položaj opisao grčki premijer Antonis Samaras, dok se laktovima oslonio na koljena primivši se rukama za glavu.

»Ovo je samo bol«, nije krio Samaras, čovjek na čijim je plećima teret grčke krize, najteže u Europi. Milijuni nezaposlenih, osiromašenih i gladnih Grka, jednom riječju, sudbina jednog naroda. Samaras se kao pripadnik grčke političke elite cijeli život pripremao za najvišu dužnost, na koju je naposljetku i izabran kao zadnja nada da bi Grci mogli zadržati svoje mjesto u Europi. Iako Grcima poručuje da izdrže i da vjeruju u konačan uspjeh, čini se da ni sam Samaras više nije siguran u što vjeruje. 

   Na drugoj strani Mediterana, u Španjolskoj, također snažno pokošenoj krizom, španjolski mediji i javnost rastrgali su premijera Mariana Rajoya, i to samo zato što je snimljen kako uživa u cigari na Šestoj aveniji u New Yorku, dok njegova vlada kod kuće objavljuje nove oštre mjere štednje. Rajoyev čin razbjesnio je Španjolce, koje je fotografija njihova čelnika podsjetila na Mariju Antoanetu, kraljicu smaknutu u francuskoj revoluciji nakon što je navodno rekla da neka narod jede kolače ako nema kruha. 

  Premijer susjedne Slovenije Janez Janša dočekan je na nož kada se nedavno otkrilo da je za povratak s odmora u Grčkoj unajmio privatni zrakoplov, što košta 20 tisuća eura. Političar koji propovijeda štednju na svemu i na svima, sam troši poput pijanog milijardera! 

   Ti primjeri pokazuju kako se javni diskurs prema političarima u kriznoj Europi stubokom promijenio. Krizna vremena zahtijevaju novi etos kod svih koji su na javnim funkcijama, a posebno kod onih na najvišim dužnostima, koje građani smatraju odgovornima za stanje u kojem se zemlja nalazi. 

   No što vidimo kod nas? Je li kriza promijenila hrvatske političare, kao što mijenja građane? Je li i političarima kriza? Premda voli reći da radi najteži i najodgovorniji posao u zemlji, na premijeru Zoranu Milanoviću skoro je nemoguće vidjeti da se u zemlji događa bilo što iznimno. Njegova je rutina nedodirljiva, a sve je prilagođeno njegovim potrebama. Odmor, slobodno vrijeme, rekreacija, na sve se pazi.

Dok zemlja tone, premijer je cijeli tjedan proveo u Americi, na svom prvom gostovanju u politički posve irelevantnom »cirkusu Ujedinjenih naroda«, kako je ovogodišnje zasjedanje Opće skupštine UN-a nazvao filmski redatelj Ami Horowitz. Dok je premijer bio u Americi, ni vlada u Zagrebu nije zasjedala. Život na Markovom trgu kao da je stao, iako se Hrvatska nalazi pred prijetećom kataklizmom, jer 350 tisuća nezaposlenih koliko će ih uskoro biti u ovoj zemlji ima razmjere prave društvene kataklizme i socijalne eksplozije! 

  Osim kod Slavka Linića, koji je nedavno zavapio kako je u zemlji izvanredno stanje, kod ostatka političke vrhuške nemoguće je uočiti bilo kakvu empatiju prema situaciji u kojoj se zemlja nalazi i onome što većina građana osjeća. Vulgarno je stalno slušati Radimira Čačića kako se bahato nabacuje praznim obećanjima, ili Miranda Mrsića kako s blaženom ravnodušnošću govori o novom rastu zaposlenosti, dok svakim danom i svakim satom broj nezaposlenih raste. U trenutku kad sam započeo pisanje ovog teksta njihov broj je bio 310.067, a u trenutku njegova završavanja broj se popeo na 310.636!