U protekla skoro dva desetljeća Haški sud za bivšu Jugoslaviju počinio je mnoge ozbiljne i tragične pogreške, no Vukovar, taj simbol ratnog stradanja u Hrvatskoj, zasigurno je njegova najveća pogreška, i to ne samo s hrvatskog motrišta. 

   Iako je taj sud sudio dvama predsjednicima srpske države (Slobodanu Miloševiću i Milanu Milutinoviću), i čak četirima načelnicima generalštaba srpske vojske, kao i brojnim srpskim generalima, nijedan od njih nije osuđen za napad JNA na Vukovar i tromjesečno bestijalno razaranje tog grada. 

   Upravo je Vukovar predstavljao obrazac za sve kasnije zločine tijekom Miloševićeve agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Oružjem i tehnikom nadmoćne srpske snage držale su Vukovar tri mjeseca pod opsadom, zasipajući ga granatama. U napadu hrvatskih snaga u Oluji na Knin je palo 1.200 projektila, što je bilo dovoljno za tezu tužiteljstva o prekomjernom, neselektivnom i nelegalnom granatiranju. Istodobno za preko šest milijuna granata koliko ih je, kako se procjenjuje, palo na Vukovar, nije odgovarao nitko. 

   Nakon pada Vukovara osvajači su jedan dio civila i branitelja – među kojima nisu bili samo Hrvati, nego i njihovi susjedi Srbi – strijeljali, a druge odveli u logore u Srbiju (u Stajićevo, Begejce, Zrenjanin, Šid, Sremsku Mitrovicu, Aleksinac i Niš). Ni za te logore u Srbiji nikada nitko nije kažnjen. 

  Problem 1.859 nestalih osoba u ratu u Hrvatskoj zasigurno je najveće neriješeno pitanje u odnosima između Hrvatske i Srbije, pri čemu moramo znati da je najveći dio tih osoba nestao upravo na području Vukovara. 

   Iako je tri tisuće ljudi stradalo u Vukovaru, Haški je sud dosad procesuirao samo pokolj 264 zarobljenika iz vukovarske bolnice na Ovčari. I to uz neoprostive pogreške tužiteljstva, zbog kojih je za taj najveći pojedinačni zločin u Domovinskom ratu u Haagu osuđen samo Mile Mrkšić. Zloglasni Veselin Šljivančanin na kraju se izvukao s 10 godina zatvora, jer ga je sud oslobodio odgovornosti za pomaganje u ubojstvu hrvatskih zarobljenika, osudivši ga samo za pomaganje u njihovu mučenju. 

   Ni haški tužitelj Douglas Stringer u jučerašnjoj uvodnoj riječi na početku suđenja Goranu Hadžiću nije mogao preskočiti tužnu činjenicu da su zločini u Vukovaru i istočnoj Slavoniji bili prvi zločini počinjeni u ratovima na području bivše Jugoslavije, iako se to zločinačko poglavlje u Haagu otvara na samom kraju haških sudovanja, u zadnjem suđenju pred Haškim sudom. 

  Stoga je suđenje nekadašnjem skladištaru VUPIK-a u Pačetinu, koji je postao jedan od vođa srpske pobune u Hrvatskoj, i doslovce zadnja prilika haškom Tribunalu da napokon kazni barem jednog visokorangiranog krivca za neviđene brutalnosti u Vukovaru, Lovasu, Erdutu, Iloku, Tovarniku i drugim mjestima istočne Slavonije.

Međutim, zadnji haški proces također je šansa da se preko Hadžića ukaže na izravnu i nedvosmislenu odgovornost vrha jugoslavenske armije, njezine obavještajne službe i režima Slobodana Miloševića za napad na istočnu Slavoniju i nemilosrdno razaranje Vukovara, za ubijanje njegovih stanovnika i za njihovo odvođenje u logore na tlu Srbije, što je Haag dosad propustio učiniti. Sve dok beogradski nalogodavci najvećeg zločina u ratu u Hrvatskoj ne budu kažnjeni – iako ne više u Haagu, nego u Srbiji – pravda neće biti namirena.