Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 1
Sutra: 3° 3° 1
23. siječnja 2020.
Komentar Denisa Romca

HDZ poništava Tuđmanov uspjeh

Foto Vlado Kos / Cropix
Foto Vlado Kos / Cropix
Autor:
Objavljeno: 10. travanj 2013. u 13:45 2013-04-10T13:45:22+02:00

Sada, desetljeće i pol nakon uspješnog okončanja mirne reintegracije Podunavlja, ista politička formacija koja ju je provela ustrajno radi na njezinoj razgradnji. Jer što je drugo pokušaj ukidanja hrvatskog pravnog sustava u Vukovaru doli naknadno poništenje mirne reintegracije Podunavlja, tog nedvojbeno najvećeg uspjeha Tuđmanove Hrvatske? 

Ima još nešto strašno važno u priči o ćiriličnim tablama u Vukovaru. Taj grad koji je s pravom nazvan hrvatskim Staljingradom mjesto je neizrecive patnje i stradalništva, no istodobno je Vukovar i mjesto posve neočekivanog trijumfa mira i kompromisa Hrvata i Srba, trijumfa započetog još u vrijeme Franje Tuđmana. 

   Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja kolosalan je uspjeh hrvatske politike, koji je malo koga ostavio ravnodušnim. Nakon Oluje u kojoj je prevladala vojna odlučnost, u mirnoj reintegraciji Vukovara, strateški najvažnijeg i Srbiji najzanimljivijeg okupiranog područja, prepoznali smo drugo lice Hrvatske, lice na kojem je bilo manje nacionalističke zadrtosti i zatucanosti, a više europske spremnosti na dijalog i suživot. 

   Mir je bio zahtjevniji od rata. Kao što je naredbom za početak Oluje Tuđman de facto zamrznuo očekivani početak razgovora Hrvatske i EU, odvevši Hrvatsku u izolaciju, u Vukovaru je Hrvatska prvi put potvrdila zrelost za EU. 

   Mirna reintegracija Podunavlja, dogovorena na marginama pregovora u Daytonu, bila je i trijumf iste one međunarodne zajednice koja je zbog svoje ambivalentne uloge i odgovornosti za rat stalno težila brisanju klasične crte između pobjednika i poraženog.

No bila je to povrh svega blistava pobjeda Ujedinjenih naroda: jedna od najuspješnijih, a možda i najuspješnija mirovna misija u povijesti UN-a, a jamačno najuspješnija misija na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. 

Bila bi velika nepravda kada bismo ovdje propustili uočiti kako je mirna reintegracija ujedno i velika pobjeda srpske zajednice. Nigdje drugdje to nije bilo tako, ni u Kninu, ni u zapadnoj Slavoniji, ni na područjima Sarajeva koja su prešla pod federalnu vlast 1995., a niti na Kosovu 1999. godine.

Nigdje, naime, Srbi nisu ostali živjeti pod vlašću koja nije »njihova«. Lokalni Srbi, od kojih je samo jedan dio bio autohtono stanovništvo, ostali su tamo živjeti u puno većem broju nego što je to itko mogao i zamisliti. 

   I sada, desetljeće i pol nakon uspješnog okončanja mirne reintegracije Podunavlja, ista politička formacija koja ju je provela ustrajno radi na njezinoj razgradnji. Jer što je drugo pokušaj ukidanja hrvatskog pravnog sustava u Vukovaru doli naknadno poništenje mirne reintegracije Podunavlja, tog nedvojbeno najvećeg uspjeha Tuđmanove Hrvatske? 

   Nije li ovdje ponovno riječ o klasičnom nepriznavanju zakona vlastite zemlje, ali i nijekanju ustavnih prava cijele jedne društvene skupine? Vukovar doista treba biti mjestom posebnog pijeteta, ali pijeteta prema zakonima ove zemlje, prema pravnom redu koji će osigurati poštivanje svih prava Hrvata, Srba i svih drugih koji u njoj žive. Posebice u Vukovaru. 

U demokracijama odluku o ustavnim pravima manjina nikad ne smijemo prepustiti ulici i plebiscitu. Da je Europa krenula tim putem, na Starom kontinentu i danas bismo imali rat svih protiv svih.

Odgovornost za ljudska i manjinska prava moraju preuzeti političke elite, bez obzira jesu li na vlasti ili u opoziciji. To posebice vrijedi za HDZ, koji ima i povijesnu odgovornost prema srpskoj manjini u Hrvatskoj. 

   No razočaravajuće je što današnje vodstvo te stranke nije kadro shvatiti ni (rijetke) vlastite uspjehe iz prošlosti, pa se onda ne treba čuditi što ne zna odgovoriti niti na izazove sadašnjosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.