Sjeća li se još netko ambicioznosti i dalekosežnosti propalog ustava Europske unije, što su ga Francuzi i Nizozemci definitivno pokopali na referendumu sredinom prošloga desetljeća? Pamti li još tko viziju ujedinjene Europe oca tog ustava, mudrog Valéryja Giscarda d'Estainga? Dokument koji je trebao biti cement što će definitivno povezati Europu nenadano je otkrio trule europske temelje i naposljetku postao žrtvom europskog demokratskog deficita. Europljani nisu više željeli dati zeleno svjetlo integracijama koje su se odvijale po scenarijima što su ih pisali otuđeni i od građana neizabrani eurobirokrati u Bruxellesu. 

  D'Estaingov ustav prošao je nekoliko godina kasnije, ali ne u svom originalnom obliku, nego tek u filtriranoj, soft inačici, poznatoj kao Lisabonski ugovor. Činilo se da je europski integracijski potencijal u tom trenutku dosegnuo svoj plafon. 

  I nakon nekoliko posnih godina, u kojima su loše vijesti sustizale jedna drugu, otkrivajući dodatnu trulež u europskom projektu, prekjučerašnja velika »supersrijeda« okončana je pobjedom Europe u tri velike bitke, u kojima su lako mogli slaviti i euroskeptici. 

 Njemački ustavni sud dao je njemačkoj kancelarki Angeli Merkel pravo da pristupi europskom fondu za spas eura, bez čega bi jedinstvena europska valuta – kojom su François Mitterrand i Margaret Thatcher početkom devedesetih pokušali zauzdati moć ujedinjene Njemačke i svrgnuti njemačku marku kao najmoćnije njemačko oružje – bila osuđena na propast. 

  U Nizozemskoj će i poslije dramatične srijede na vlasti ostati vlada koja je najbliskija europska politička saveznica kancelarke Merkel, dok je istog dana predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prvi put s europskom javnošću podijelio svoju viziju federativne Europe. 

  Svima je jasno kako Europi treba novi iskorak, no koliko smo takvih iskoraka vidjeli u posljednjih nekoliko godina? I kako su okončani? Obnova Unije ovisit će o spremnosti Sjevera da podijeli odgovornost (i blagajnu) s Jugom, ali i volji Juga da prihvati nadzor nad svojim proračunima, što je danas potpuno neprihvatljivo ne samo bankrotiranoj Španjolskoj, nego i ponosnoj Francuskoj. 

  A možda pragmatični Barroso govori o velikom cilju, iako bi se zadovoljio i manjim. Barroso je, inače, posve »nevizionarski« političar, birokrat koji je proteklih nekoliko godina krizu uglavnom promatrao s distance i prvi čovjek europske vlade kojemu su pune tri godine trebale da posjeti Grčku, premda ta zemlja krvari krojeći i europsku sudbinu 

 Možda se tajna Barrosove federativne vizije barem dijelom krije u činjenici da taj portugalski političar, očito nedorastao svojim prethodnicima – spomenimo ovdje samo Jacquesa Delorsa, koji je još devedesetih godina zagovarao današnju Barrosovu federaciju nacionalnih država – namjerava boriti i za treći mandat na čelu europske vlade. 

  Nije najgore što je Barroso ambiciozan političar. Loše je što bi njegova ambicija lako mogla biti ostvarena. Dvije glavne političke snage u Europskom parlamentu, pučani i socijalisti, i nakon sljedećih europskih izbora 2014. lako bi se mogle dogovoriti oko Barrosa kao kompromisnog rješenja, kao i nakon prošlih izbora. A to pak znači da su sjedinjene države Europe još daleko, jako daleko. Da bi postala federacija, Europa će najprije morati izabrati svog Georgea Washingtona. Barroso sigurno nije taj.