Eskalacija nasilja prema Srbima zapravo nije problem. Možda se doista radilo o navijačkom obračunu, a ne napadu na pripadnike manjine. Tko to uopće može tvrditi da su Srbi napadnuti samo zato što su Srbi, ne samo kod Knina, nego i u Viškovu i drugdje u Hrvatskoj? Osim toga, Boris Petko, vlasnik kafića kod Knina, pišu pojedini mediji, bio je pripadnik vojske RSK. Drugim riječima, bio je četnik. A to bi onda trebao biti dovoljan razlog da dobije batine, premda to ne objašnjava činjenicu da su ovaj put životinjski premlaćena i djeca. Osim toga, čak i da je čovjek bio u vojsci RSK, znači li to da ga danas svatko može nekažnjeno namlatiti? Desničarski mediji pišu i da je premlaćeni Petko kao pripadnik Martićeve milicije 1991. sudjelovao u ispitivanju i mučenju hrvatskih zarobljenika, navodeći pritom da te informacije tek treba provjeriti!?!

Nisu, dakle, problem mrzitelji i napadači, kao i njihovi politički pokrovitelji. Problem su Srbi i njihovi politički predstavnici, koji su se usudili javno progovoriti o onome što se dogodilo u okolici Knina i objasniti što to govori o današnjoj Hrvatskoj.

Ali najveći je problem, dakako, Milorad Pupovac, čovjek koji se još početkom devedesetih godina hrabro suprotstavio srpskom secesionizmu i koji je za hrvatsku državu napravio nemjerljivo više od svih onih koji ga danas huškački nazivaju četnikom i ideologom srpskog nacionalizma.

Pupovac u posljednja tri desetljeća nikad nije odustao od ideje da hrvatski Srbi svoje probleme trebaju rješavati unutar Hrvatske, kroz hrvatske institucije i u suradnji s hrvatskim političkim strankama koje su u tom trenutku bile na vlasti, a znamo da je to uglavnom bio nacionalistički HDZ, jačajući tako legitimitet hrvatske vlasti i države.

No, Tomislav Karamarko ovih je dana usporedio Pupovca s nacionalističkim srpskim ideologom Vasom Čubrilovićem, optuživši ga za borbu protiv hrvatske države i njezinu »dekonsolidaciju«, po »vjekovnom velikosrpskom modelu«. Karamarko se pita nisu li Pupovac i njegova stranka, SDSS, samo instrument u velikosrpskoj osvajačkoj strategiji, tvrdeći kako se Pupovac ponaša »upravo prema tom memorandumskom obrascu«.

Iako se valjda nitko u Hrvatskoj nije vjerodostojnije suprotstavio »memorandumskom obrascu« i »vjekovnom velikosrpskom modelu« od Pupovca, on sada odjednom postaje glavni krivac za sve naše nevolje, i to ne samo u Karamarkovim statusima na Facebooku.

Da je problem samo u lažljivim i manipulativnim tezama neuspješnog lidera HDZ-a, koji se osjetio prozvanim zato što je Pupovac eskalaciju mržnje i netrpeljivosti prema Srbima posve ispravno povezao s Karamarkovim dolaskom na čelo HDZ-a, imali bismo posla s marginalnim problemom.

Međutim, ovaj nacionalistički diskurs, koji pošto-poto želi žrtve pretvoriti u napadače, a napadače u žrtve, polako postaje dominantan. Nije ugrožena srpska manjina, nego hrvatska većina (nije li to omiljena teza predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović?), i to upravo od strane srpske manjine, premda je riječ o zajednici koja je proteklih desetljeća pretrpjela tolike gubitke da nikome više ne može predstavljati bilo kakvu prijetnju.

Bez obzira na to što takve teze nemaju nikakve veze s činjenicama, taj se diskurs brzo proširio društvenim mrežama i desničarskim medijima, ali i hrvatskim političkim mainstreamom, što zorno svjedoči o tome koliko je hrvatsko društvo postalo bolesno i zadojeno mržnjom.

Dovoljno je vidjeti što o Pupovcu ovih dana govore ne samo marginalci, nego i utjecajni i popularni političari, koji Pupovca, tog istinskog hrvatskog domoljuba, sramotno uspoređuju s vođama srpske pobune, Raškovićem, Babićem i Martićem.

I u ovom slučaju valja imati na umu još jednu važnu činjenicu. Ovdje nije riječ o političkoj raspravi, nego o programiranoj hajci na političkog čelnika hrvatskih Srba, koja bi se, bojimo se, sudeći po trenutačnoj atmosferi linča, mogla završiti tragično, ne samo za njega, nego i za Hrvatsku.