Juuupiiiii! Svi sretno zaposleni građani ove zemlje koji su rođeni 1962. godine, ili koju godinu kasnije, imat će... Da, imat će 27 (slovima: dvadeset sedam) posto niže mirovine!

Tako to ispada prema najnovijem – kako se to kaže – Programu konvergencije, a taj je vrli program i vrlu mu konvergenciju Vlada Andreja Plenkovića prihvatila zajedno s Nacionalnim programom reformi još prije pet dana. Ali – shvatili ste – Vlada je posljednjih dana bila u izvjesnoj gužvi, pa smanjivanje mirovina za skoro 30 posto nije bilo priča za široke narodne mase...

No, zato sada treba reći sve što vam je na srcu... A na srcu vam je...

Bravo, Vlada! Bravo!

Bravo, Program! Bravo, bravo!

Bravo, Reforme! Bravo, bravo, bravo!

A to smanjenje ionako smiješnih mirovina – kako ih najavljuje hrabra Vlada – bit će utoliko značajnije zato što sretni umirovljenici koji će primati mirovinu iz oba stupa neće, neće, neće i neće (dakle: NEĆE!) uživati radost primanja dodatka od 27 posto na onaj dio mirovine koji se isplaćuje iz prvog stupa. Skontali? Niste?

Kako, dakle, neće, neće, neće i neće? Ili – ukratko – neće?

Tako što, eto, neće. Jer se na te hrvatske građane, odnosno na te buduće sretne umirovljenike, ne širi nikakvo pravo na dodatak, premda ga ti sretni ljudi iz mjeseca u mjesec uplaćuju.

Ali što im onda jamči obavezno članstvo u oba mirovinska stupa, zajedno s višim doprinosom? Jamči im da se to zlosretno pravo na dodatak neće, neće, neće i neće širiti na njih. Skontali?

Dakle, naša sugrađanka, dakle, žena koja je čitav život radila kako bi eto možda nekako dočekala mirovinu, neće, neće, neće i neće dobiti tih svojih 2.845 kuna – poput svoje ljupke kolegice rođene godinu dana ranije – nego jad i bijedu, tugu i mizeriju u iznosu od 2.331 kunu.

A onih 500 i nešto kuna? Njih je pojeo boljitak u zemlji Hrvatskoj.

Jeste li skontali ili opet treba crtat?

Takav nam je, eto, boljitak. A bit će i bolji...

Bilo je važno skrenuti vam pozornost na značajan napredak u parlamentu. I u hrvatskom parlamentarizmu. Gdje sada možete duboko udahnuti i počuti taj veličanstveni verbalni žongleraj Željka Reinera. Da, onog Reinera koji je prije svega godinu dana bio – hajde, sjetit ćete se! – predsjednik Hrvatskoga sabora.

»Sedamdeset devetero članova potpisalo je za opoziv predsjednika Sabora. Da je on imao savjesti, sam bi podnio ostavku. On to ne čini, grčevito se drži fotelje, i to je ključni problem. Postoji većina koja ga želi opozvati, a on ne želi otići. To nije demokratsko ponašanje.«

Dobro, gospodine Reiner, možete li pučanstvu Republike Hrvatske objasniti kako bi se odlazeći predsjednik Sabora trebao demokratski ponašati?

»U ovom trenutku nije važno tko ima većinu. Da li HDZ ima ili nema većinu, u ovom času nije uopće pitanje. U ovom je času ključna stvar pitanje predsjednika Sabora, za kojeg znamo da nema povjerenje, jer je većina protiv njega, i imenovanje novog predsjednika Sabora. To je ključno, a irelevantno je tko u ovom času ima većinu. Nije u pitanju Vlada nego vodstvo Sabora.«

Eto, dakle, preživjeli smo i još jedan izlet Željka Reinera u visoku politiku, ali ne vidimo da je uglednom akademiku od toga išta bolje. Baš naprotiv, Reiner se zapleo u koješta što nije trebao potezati i kroz što bi inteligentnije vodstvo HDZ-a plivalo ili plutalo na nekakvim kvazi-odrednicama. Na nekakvom »danas ćemo«, »sutra ćemo«, »vidjet ćemo«, »možda ćemo«... Na nečemu u čemu HDZ očigledno oskudijeva puno više nego što su se Reiner i drugovi usudili i pomisliti.

Na dan kada je manje-više svima bilo jasno da se u Hrvatskom saboru neće bogznašto dogoditi, da će se Ivan Pernar od ranoga jutra igrati heroja, a da će Nikola Grmoja na sva usta prepričavati neugodne prizore što ih je doživio u parlamentu…

Da, bilo je tu – kad se već spominju saborski likovi – i letećih mobitela iz eskadrile Nine Obuljen Koržinek, i sočnih psovki iz veselih usta državne tajnice, i riječi ovakvih i riječi onakvih... Bilo je petljanja oko »nevjerojatnih konstrukcija Nikole Grmoje« i zapetljancija oko stvarnih razlika između žrtava i progonitelja, i mantranja o arhivima što će ih moćne sile zamandaliti...

Svega je i svačega u Hrvatskom saboru bilo dan uoči Dana D. A kako stanje s natpolovičnom većinom napreduje, čini se kako će mnogi poželjeti da im Božo Petrov još danima, tjednima i mjesecima vodi sjednice.

Svega će i svačega bit... Samo još da onaj s početka naše priče skonta tko mu je ojadio penziju.