Eni Cvečić preminula je tri dana nakon 12. rođendana / arhiva NL
Imali smo rijetku priliku Eninom smrću spasiti neko drugo dijete, dati njezinom odlasku neki drugi smisao. Poznavajući Eni, njezinu humanost, nesebičnost i veliko srce, smatrali smo da bi to bila i njena želja. A možda je to bila njezina misija na zemlji – kažu hrabri roditelji Eni Cvečić
Zasjala si poput najsjajnije zvijezde. U svojem kratkom životu imala si vremena za plemenitost i dobrotu. Imala si vremena širiti ljubav i optimizam, voljeti i biti voljena. Kao da si znala… Živjela si kratko, prekratko, ali dovoljno dugo da nam pokažeš kako treba živjeti. Hrabro i energično kročila si kroz život, ne dozvolivši da ti bolest bude prepreka za ostvarenje svojih želja i snova. Bila si mali čovjek stvoren za velike stvari. Bila si, jesi i bit ćeš dobri duh naše škole, naš anđeo čuvar. Jedan je pjesnik rekao da smrt zapravo ne postoji, jer ljudi umiru kada ih svi zaborave. Ti ne brini. Tvoja obitelj, 6. a razred, prijatelji i učitelji nikada te neće zaboraviti jer jedino danas sigurno znamo da sjediš među anđelima i pjevaš pjesmu života bez prestanka – dio je pisma kojim se ravnateljica Osnovne škole Čavle Tanja Stanković oprostila od svoje učenice Eni Cvečić, koja je preminula 22. listopada 2015. godine, tri dana nakon svog 12. rođendana.
Neizmjerna bol
No, osim što se isticala dobrotom i ljubavlju prema obitelji, prijateljima, svima koji su je poznavali, Eni će ostati zapamćena po tome što je spasila život šestero druge djece jer su njezini roditelji, mama Sandi i tata Sandi nakon Enine smrti odlučili donirati njezine organe. Zbog toga im je dodijeljena nagrada Ponos Hrvatske 2017., koja promiče hrabrost, humanost i poštenje.
– Svaki dan nas iznova obasipa neizmjerna bol i tuga, ali nas tješi to što naša Enica živi u drugoj djeci. Imamo osjećaj da je Eni uvijek tu negdje. Sada ona živi u šestero djece, putuje, nadamo se da i dalje pjeva i pleše… Jer, samo je to željela. I nismo mi Ponos Hrvatske. Ponos Hrvatske je Ona. Zahvaljujemo se organizatorima, Udruzi Ponos Hrvatske, žiriju, koordinatorima projekta, predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću te medijskim pokroviteljima. Na kraju svega, još apeliramo na Ministarstvo zdravstva i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje da svoj oboljeloj djeci omoguće suvremeno liječenje. Želimo da sva djeca dobiju inzulinske pumpe i aparatiće za kontinuirano mjerenje šećera u krvi. Ne smiju to više rješavati roditelji ili humanitarne akcije. Bilo da je u pitanju dijabetes tipa 1 ili druge bolesti. Omogućite nam kvalitetnu liječničku skrb, opremu, lijekove i novu bolnicu za djecu u Rijeci. Ništa nije preskupo, jer ništa nije vrednije od života jednog djeteta – kazali su roditelji Eni Cvečić na jučerašnjem primanju koje je u Zagrebu za ovogodišnje dobitnike nagrade Ponos Hrvatske organizirao predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković.
Ponos Hrvatske nagrada je osobama koje su hrabrošću i humanošću, poštenjem i dobrotom obilježile prošlu godinu.
– Nema mnogo ovakvih dana u Hrvatskom saboru kad se mogu pokloniti i pokazati respekt prema vama koji ste učinili najviše što se može učiniti, žrtvovali ste svoj život za drugog ili ste se odrekli komocije vlastitog života da biste pomogli drugima – istaknuo je Jandroković koji je u svoje i u ime svih saborskih zastupnika čestitao nagrađenima. Dodao je da mu je drago da Hrvatski sabor nastavlja tradiciju prijama za dobitnike nagrade i time se barem na simboličan način uključuje u promicanje plemenitosti i humanosti.
Hrabra i vesela
Eni Cvečić je imala četiri godine kad joj je dijagnosticiran dijabetes tipa 1, autoimuna dječja bolest kojoj se ne zna uzrok. Bolest je to kada tijelo prepoznaje gušteraču kao strano tijelo te je samouništi pa ona potpuno prestane proizvoditi inzulin. Eni je bolovala osam godina, ali su roditelji uz puno truda svih tih godina, podršku škole, uz konstantnu kontrolu, edukaciju, mjerenje šećera, doziranje inzulina i savjete liječnika uspijevali bolest držati pod kontrolom i omogućiti joj najkvalitetniji život pod kontroliranim uvjetima.
– To je bolest koja ne boli, ali boli njezino liječenje. Srećom, ona se jako dobro nosila sa svim, živjela život punim plućima, zastupala dobrotu i altruizam. Uvijek je bila vesela, neopterećena svojom bolešću, omiljena među prijateljima, aktivna u odbojci, hip-hop plesu, literarnoj grupi, novinarima, zboru, svirala je gitaru i neumorno ostavljala pozitivan trag na svakoga i sve – sa sjetom u očima prisjećaju se mama Sandi i tata Sandi Cvečić.
Život je išao svojim tijekom, a hrabra i vesela djevojčica, s vječnim osmijehom na licu, uživala je u svemu, koliko god joj je to bolest dopuštala. No, sve se preokrenulo u jednoj listopadskoj noći 2015. godine kada je Eni pala u komu, nakon toga izgubila bitku sa životom, a njeni roditelji zauvijek ostali bez svoje voljene kćerkice.
Među dobitnicima nagrade, za koje je jučer organiziran prijem u Saboru, su i roditelji Danijele Šarić, koji su doniranjem organa kćeri koja je preminula sa 16 godina spasili pet života. Nagrađeni su i MORH i vatrogasna zajednica za veliku pomoć tijekom poplava i požara, dječak David Jamnić koji je želio spasiti svog teško bolesnog sedmogodišnjeg prijatelja prodavši sve karte za humanitarni koncert kako bi mu financijski pomogao, Nikola Kuzmičić koji je potrebitima podijelio svojih 44.500 kuna osvojenih na kvizu, Marko Krtinić iz Vukovara koji je tisuću ždralova donirao udruzi »Iskrice«, te riječki kapetan Andrej Vlašimsky.
Naglo pogoršanje
– Nikada do tada nismo bili na hitnom prijemu, zvali hitnu pomoć ili liječnika. No, te noći šećer joj je skočio, bio je nemjerljiv i nije bilo reakcije na inzulin, bez obzira na sve što smo poduzimali. Hitno smo je odveli u Dječju bolnicu na Kantridu gdje joj je ustanovljena ketoaciodoza. Liječnici su govorili da se to događa, da je dobro, i mi smo vjerovali da će sve biti u redu. No, nažalost, 18 sati nakon dolaska u bolnicu, dok je bila pod nadzorom u Jedinici intenzivnog liječenja Klinike za pedijatriju, stanje se neobjašnjivo i naglo pogoršalo. Eni je pala u komu. Došlo je do edema mozga. Obavljena je hitna operacija. Učinjeni su nadljudski napori da se Eni spasi život, no moždane reakcije više nije bilo. Borba za njezin život trajala je dvanaest dana. Svi liječnici i medicinske sestre davali su sve od sebe, molili se, nadali se i plakali s nama i hvala im na svemu. No, kada više ništa nije davalo rezultate, dvanaest dana nakon prijema u bolnicu, proglašena je moždana smrt. To su bili najbolniji trenuci u našim životima, jer kako se netko uopće može oprostiti od vlastitog umirućeg djeteta – priča mama Sandi.
No, u tim satima neizmjerne i neopisive boli, u patnji i tuzi, otac i majka još dvoje djece odlučuju se za hvale vrijedan čin – donaciju Eninih organa, na što ih je potaknuo dječak Eninih godina koji je s njom, te zadnje dane njezina života, ležao na tom istom Odjelu intenzivne njege zbog bolesti bubrega, i baš poput Eni borio se za život.
Riječki kapetan Andrej Vlašimsky koji je za spašavanje 13-orice pomoraca s potonulog tankera u Adenskom zaljevu već nagrađen prestižnom Plavom vrpcom Vjesnika, ovih je dana ponio još jedno priznanje – Ponos Hrvatske.
Vlašimsky je kao zapovjednik LNG tankera Soyo, o čemu je prvi izvijestio naš list, po olujnom nevremenu rukovodio akcijom spašavanja brodolomaca s potonulog tankera Rama 2 u iznimno teškim uvjetima, s valovima višim od pet metara i snažnim vjetrom. U akciji koja je trajala od četiri sata ujutro do pet poslijepodne, pronađeno je i iz mora izvučeno trinaest preživjelih članova posade tankera Rama 2, dok se jedan, nažalost, utopio.
Vlašimsky je, unatoč ovom iznimnom postignuću, u izjavama za naš list u više navrata istaknuo kako se ne osjeća kao heroj, te kako bi u sličnoj situaciji opet postupio jednako, ali i da su hrvatski pomorci ipak posebni kada je riječ o pomaganju kolegama u nevolji.
– Svi pomorci iz Hrvatske s kojima sam plovio su zaista ljudi od mora. Oni znaju da je njihova dužnost pomagati kolegama u nevolji i imaju te moralne postulate koje ne žele prekršiti – kazao je u izjavi za Novi list Vlašimsky. (M. GL.)
Šok, bol i humanost
– Kad su nam priopćili da su proglasili moždanu smrt našeg djeteta i da će je nakon što se oprostimo od nje isključiti s aparata, zacrnilo mi se pred očima. Nakon prvotnog šoka, nezamislive i neopisive fizičke i psihičke boli, pomislila sam da to ne može završiti samo tako. Imali smo rijetku priliku njezinom smrću spasiti neko drugo dijete, dati njezinom odlasku neki drugi smisao. Predložili smo to liječnicima i oni su prihvatili. Na kraju krajeva, poznavajući Eni, njenu humanost, empatiju, nesebičnost i veliko srce, smatrali smo da bi to bila i njena želja. A možda je to bila njezina misija na zemlji – kažu hrabri roditelji.
Iste noći na riječki aerodorom na Krku, prema riječima bolničkog transplantacijskog koordinatora prof. dr. Željka Župana, sletjela su dva aviona Eurotransplanta iz Njemačke i Londona s najboljim transplantacijskim kirurzima iz Europe, koji su zajedno s riječkom ekipom činili tri kirurška tima. Ukupno je angažirano pedeset stručnjaka. Enini organi spasili su živote šestero djece u operacijama obavljenima u Europi. Njezino srce je primilo šestogodišnje dijete u Londonu, jetra je spasila jednogodišnje dijete u Njemačkoj i još jedno dijete u Nizozemskoj, pluća je dobilo 11-godišnje dijete u Beču, lijevi bubreg doniran je petogodišnjem djetetu u Njemačkoj, a desni 16-godišnjem djetetu u Sloveniji.
