Grad: Rijeka
Danas: -1° snijeg
Sutra: -7° -2°
17. siječnja 2017.
Komentar Predraga Lucića

kolumna Mega-Rupel i megaregije u žici

Dimitrij Rupel / Foto REUTERS
Dimitrij Rupel / Foto REUTERS
Autor:
Objavljeno: 9. siječanj 2017. u 21:07 2017-01-09T21:07:42+01:00

Dimitrij Rupel je pokazao kamo to vodi kad se pravljenja regija igra nacionalist do čije etatističko-katastarske pameti ne dopire smisao jedne od temeljnih europskih ideja – one o transgraničnim regijama čija bi povezanost spriječila obnavljanje starih i stvaranje novih sukoba između država-nacijâ…

Okupili Borut Pahor i Karl Erjavec slovenske diplomate na tradicionalnom godišnjem zasjedanju na Brdu kod Kranja, pa im govorili što ih čeka ove godine. Preskočit ćemo sve što je tamo kazano o prekosutlanskim očekivanjima vezanim uz dovršetak međunarodne arbitraže o graničnom sporu s Hrvatskom, naprosto zato što se s naše strane žice svi politički faktori i dalje prave da ih to ni najmanje ne zanima, budući da rezultate arbitraže – ma kakvi oni bili – ne namjeravaju priznati.

No, slovenski je predsjednik na Brdu kod Kranja diplomatima dao u zadatak da se potrude da Dežela »ostane u jezgri europskih integracija, među skupinom zemalja koje predvode Njemačka i Francuska«, jer smatra da će u Europskoj uniji doći do regionalizacije, pa će se države-članice grupirati sukladno vlastitim interesima i prema geostrateškim silnicama.

Potom se regionalizacije uhvatio i bivši šef slovenske diplomacije Dimitrij Rupel, udarivši najprije po konceptu transgraničnih euroregija koje, po njemu, zbog svojih »protudržavnih bodlji« ne rješavaju problem suživota unutar Europske unije i među njezinim državama. Stoga je Rupel izložio mogućnost podjele Europske unije na pet megaregija: sjevernu (u koju bi ušle skandinavske i baltičke zemlje), zapadnu (Francuska, Njemačka, zemlje Beneluksa i Irska), južnu (Cipar, Grčka, Malta, Italija, Španjolska i Portugal), te istočnu i središnju.

Slovenija bi – po njegovu tarotu s geografskim kartama – dospjela u središnju megaregiju, zajedno s Austrijom i zemljama Višegradske skupine, dok bi Hrvatska, skupa s Bugarskom i Rumunjskom, završila u istočnoj megaregiji, gdje bi im se s vremenom priključile Srbija, Makedonija i Crna Gora, a potom možda i Kosovo, Turska i Ukrajina. Ni pod »možda« se u ovoj Rupelovoj megaregionalizaciji EU-a ne spominju ni Bosna i Hercegovina ni Albanija.

Ponudio je Rupel i podjelu Unije po »morsko-oceanskom« principu, gdje bi se u istoj sredozemnoj grupi – nećete vjerovati – našle i Slovenija i Hrvatska, uz Italiju, Grčku, Maltu i Cipar, dok bi Francuska i Španjolska, umjesto u mediteranskoj, završile u atlantskoj skupini. Nije objasnio zašto je u ovoj varijanti, za razliku od one prve, Hrvatsku razdvojio od Bugarske i Rumunjske, i zbog čega istočnu susjedu Slovenije nije ponovo gurnuo na istok, među zemlje podunavsko-crnomorske skupine.

Otvorio je Rupel i mogućnost jadranske kombinacije, gdje dopušta mogućnost da se Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj priključe Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Albanija i Kosovo. A kao najveću smetnju toj eurojadranskoj idili od Chioggie do Podujeva, slovenski eks-ministar vidi Hrvatsku kojoj spočitava da »sebe doživljava kao jedinu nasljednicu Jugoslavije, odnosno, kao hegemona na istočnoj obali Jadrana«.

Tako to, eto, biva kad se pravljenja regija igra jedan nacionalist i državozborac, do čije etatističko-katastarske pameti ne dopire smisao jedne od temeljnih europskih ideja – one o transgraničnim regijama čija bi povezanost spriječila obnavljanje starih i stvaranje novih sukoba između država-nacijâ.

Stoga je takve zaplotnjačke »europejce« i »makroregionaliste« uzaludno podsjećati da je Denis de Rougemont u knjizi »Budućnost je naša stvar«, objavljenoj prije okruglo 40 godina, upozoravao da je Europa državâ – »kvadratura kruga, protuslovlje, Udruženje Mizantropâ«, dok je Europa regijâ potrebna i poželjna kao »federacija naših naroda, a ne kao koalicija njihovih tirana«. I da stvarne regije – koje ne treba brkati s birokratskim regionskim konstruktima – »žive i žele život«, te ih stoga »država mrzi«, jer »država je samo radi rata i ratom stvorena«.

Ali – ponekad treba raditi i uzaludne stvari, u kakve spada i upućivanje Rupela i njemu sličnih geostrateških autoriteta na davne zapise francuskoga geografa Paula Vidala de la Blachea, za kojega »regija nije nešto što bi trebalo razgraničiti, već prepoznati«.

Pa makar današnjim krojačima europskih makroregija bili bliži koncepti nalik onome kojim je veleumni Timothy Less oduševio Milorada Dodika, pa se ovaj iz dana u dan poziva na njegovo »dugoročno rješenje za stabilnost Balkana«, do kojega bi se došlo ako bi se »Republika Srpska izdvojila iz BiH i napravila zajednicu sa Srbijom, i to zajedno s četiri općine Kosova«, te – kako to tumači geostrateg iz Laktaša – ako bi se »Crnoj Gori vratio dominantno srpski predznak«.

I makar Lessova »regionalizacija« pomoću stvaranja Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije do ushita dovodila i hrvatske pametnjakoviće. Poput, recimo, onoga što je ove subote napisao kako bi »za Hrvatsku i EU bilo najbolje kada bi u Uniju mogla ući samo Federacija BiH«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka