Putevi i stranputice

ZLATKO CRNČEC Ustaše uništile blajburšku komemoraciju

Zlatko Crnčec

Foto Žarko Bašić / PIXSELL

Foto Žarko Bašić / PIXSELL

Nije baš jasno ni gdje je bila pamet onima koji su manifestaciji osigurali saborsko pokroviteljstvo, a da ga nisu ničim prethodno uvjetovali. Tako da se opet dogodilo da je manjina, proustaška krajnja desnica, još jednom osramotila, nažalost pasivnu, većinu. 



Organizatori komemoracije na Bleiburgu ovih su se dana našli u još jednom problemu. Naime, austrijske je vlasti više neće tretirati kao vjersko, već kao isključivo javno okupljanje za koje onda vrijede i drugačija pravila. Jedno od njih jest i to da bi policija mogla na osnovi diskrecijske odluke skup i prekinuti ako procijeni da je došlo do incidenata. A što bi austrijski čuvari reda mogli smatrati incidentom, nije do kraja objašnjeno organizatorima koji su sada na sto muka jer se boje mogućnosti ne samo da nekome pobjegne desnica u zrak, nego i da se na skupu pojave provokatori kojima bi isključiva želja bila omesti održavanje komemoracije.


Naravno, cijeli ovaj cirkus nema samo hrvatske korijene. Austrija jest pod stanovitim pritiskom zbog svog zamjenika kancelara koji je jedan od važnijih igrača europske populističke desnice, a u mlađim je danima znao skoknuti i do susjedne Njemačke kako bi prisustvovao skupovima na kojima se slavila ne baš najsvjetlija strana njemačke povijesti. Tako da možda i austrijske vlasti žele dokazati svoju demokratsku pravovjernost konačnim izbacivanjem iz zemlje tog kontroverznog skupa koji godinama organiziraju njihovi nekadašnji hrvatski podanici.


Ali sve je to ipak manje važno. Najvažniji razlog dolaska cijele komemoracije na zao glas ne samo u Hrvatskoj, nego kao što vidimo i šire, su njeni organizatori iz Počasnog blajburškog voda. Naime, na skupove nakon pada komunizma počeli su dolaziti i ljudi iz Hrvatske i oni su postali puno posjećeniji, a samim tim i pažljivije praćeni u medijima. A tu su još i internet i društvene mreže koji su omogućili da fotografije i videouradci sa skupa mogu doći u svaki kutak ne samo Hrvatske i Europe, nego i svijeta.




A oni su često prikazivali ljude u crnim ustaškom uniformama kako podižu desnu ruku u fašistički pozdrav. Bilo je tu i »inteligentnih« roditelja koji su na taj način odjenuli i svoju sitnu dječicu ne bi li prisutnima pokazali kako se ustaše odgajaju od malih nogu. Istina, u zadnjih nešto manje od desetak godina takvi su prizori postajali sve rjeđi, da bi ih na kraju potpuno nestalo. Prošle se godine tako austrijska policija morala solidno pomučiti kako bi pronašla nekoliko »mjerača kukuruza« koje su poslije izveli pred sud.


Upristojavanje manifestacije odradilo se prekasno, a na njemu je premalo učinjeno. Tako da će komemoracija, baš u trenutku kada se upristojila, moguće biti ukinuta. Naravno, cinici bi mogli reći da su se ustašonostalgičari konačno opametili pa su samo odlučili prestati na van iskazivati svoje prave sentimente, a sve kako bi spasili manifestaciju na kojoj se, kako je to delikatno kako samo on zna rekao jedan zastupnik SDP-a, održava isključivo »misa za ustaše«.


Što ipak nije točno. Naime, omasovljavanje komemoracije nakon 1990. dovelo je do toga da je, barem kada su u pitanju posjetitelji, ona izgubila svoju proustašku ekskluzivnost. Naime, zločini Titove vojske i policije u svibnju 1945. i mjesecima koji su uslijedili išli su puno šire od obračuna s ustaškom pokretom i njegovim čelnicima od koji su se, uostalom, najvažniji razmilili po cijelom svijetu, od Buenos Airesa preko Valencie do Los Angelesa. Za razliku od svog učitelja i pokrovitelja Staljina koji je u Poljskoj i baltičkim državama brutalno išao ipak u najvećoj mjeri na elitu – industrijalci, vojni časnici, svećenstvo, bolje stojeći seljaci, liberalna inteligencija – u proljeće i ljeto 1945. Tito je represiju u Hrvatskoj usmjerio prema najširim slojevima stanovništva. Među onima koji su ubijeni najmanje je bilo aktivnih članova ustaškog pokreta.


Ali to nije spriječilo njihove preživjele članove i njihove potomke da nažalost daju ton komemoracije i nakon 1990. kada je ona sudjelovanjem Hrvata iz Hrvatske i BiH dobila svehrvatski značaj. Nije baš jasno ni gdje je bila pamet onima koji su manifestaciji osigurali saborsko pokroviteljstvo, a da ga nisu ničim prethodno uvjetovali. Tako da se opet dogodilo da je manjina, proustaška krajnja desnica, još jednom osramotila, nažalost pasivnu, većinu. Umjesto da odmah nakon 1990. Loibaško polje postane mjesto na kojem će se isključivo komemorirati žrtve komunističkih zločina, manifestacija koja se održava na njemu tu je razinu dostigla tek prije par godina. A to se, kao što se sada vidi, dogodilo prekasno. Puno prekasno.