Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 1
Sutra: 5° 5° 1
12. prosinca 2018.
Pronađena zemlja Borisa Pavelića

kolumna REFLEKS HIJENA: Na to je, eto, spalo srednjestrujaško novinarstvo u Hrvatskoj

foto: Sergej Drechsler
foto: Sergej Drechsler
Autor:
Objavljeno: 22. rujan 2018. u 15:39 2018-09-22T15:39:00+02:00

"Zašto isto tako niste spopali Kolindu Grabar-Kitarović, predsjednicu Republike koja se slika s ustaškim zastavama, ali nikad, baš nikad, ne odgovara na novinarska pitanja, nego s javnošću komunicira nasmijanim verbalnim mini-poslanicama, i, odnedavno, modnim fotografijama u bulevarskoj štampi?" 

Kud veterani okom, tud novinari skokom. Posrami se čovjek gledajući s koliko »profesionalne« – a zapravo isljedničke – sladostrasti novinari navaljuju na Milorada Pupovca, zahtijevajući od njega da istog časa odgovori na zahtjeve veteranskih udruga, koje žude za nekom vrstom državne ovjere izdajstva političkog zastupnika najbrojnije hrvatske nacionalne manjine. Zabluda bi bila vjerovati da u tom refleksnom mitraljiranju pitanjima, koje kreće čim se Pupovac pojavi na javnome mjestu, ima i trunke angažiranog profesionalizma, kakav volimo gledati kada uistinu istinoljubivi novinari rešetaju političare odgovorne za trošenje javnog novca. Ne; nema u tome ni zrna istinske borbe za javni interes, kakvu ti novinari-isljednici vole izigravati. Ne; Pupovac je u Hrvatskoj postao već uobičajena meta, i nema tog držača mikrofona koji bi strahovao javno ga ponižavati, nadahnut blaženom zabludom da, eto, i on, blagoslovljen domoljubnim gnjevom ratnih veterana, radi za javni interes, istinu i političku moralnost.

Ali zašto, gospodo, isto tako ne spopadate političare Hrvate – i neka nam ovdje bude oprošteno što uopće prihvaćamo tu politički bolesnu podjelu na »političare Srbe i političare Hrvate«? Zašto isto tako niste navalili na Milijana Brkića, namrgođenog ratnog veterana i potpredsjednika HDZ-a, kada je onomad Pupovcu poručio neka se seli ako mu u Hrvatskoj nije ugodno? Zašto isto tako niste spopali Kolindu Grabar-Kitarović, predsjednicu Republike koja se slika s ustaškim zastavama, ali nikad, baš nikad, ne odgovara na novinarska pitanja, nego s javnošću komunicira nasmijanim verbalnim mini-poslanicama, i, odnedavno, modnim fotografijama u bulevarskoj štampi? Zašto niste opsjeli ministra obrane Damira Krstičevića, koji je nedavno javno pozdravio bivšeg časnika osuđenog za ratni zločin ubojstva vremešne žene? Zašto ne progonite predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, kojemu se ploča s ustaškim »U« i danas koči nekoliko kilometara od Novske? Zašto ministra policije danonoćno ne ispitujete o razlozima smrti petnaestak migranata u posljednjih godinu i pol u Hrvatskoj? Ništa od toga nije mračni predmet žudnje nepotkupljive istinoljubivosti mnogih reportera koji tumaraju političkim kuloarima glavnog grada – Milorad Pupovac i bajka o njegovome izdajstvu, eto, jest, uvijek iznova, kad god kojemu besposlenom veteranu padne to na pamet.

Na to je, eto, spalo srednjestrujaško novinarstvo ove zemlje: da vlastitu znatiželju poistovjećuje sa zamislima najradikalnijih ratnih veterana. Dok, štajaznam, Tomislav Josić u Vukovaru, osokoljen vječnom snishodljivom druželjubivošću lokalnih reportera, uživa u svojem statusu tajnog inspiratora još jednog pučističkog vala – ovaj put protiv »njegovih«! – politički predstavnik Srba u Hrvatskoj prisiljen je znojiti se pred kamerama i pola sata dokazivati vlastitu lojalnost zemlji u kojoj je šest uzastopnih mandata hrvatski parlamentarni zastupnik. No, zovite to kako hoćete, ali uravnotežena parlamentarna demokracija to naprosto nije.

To je ambijent mentalnog nasilja u kojem sloboda uzmiče pred strahom. To je atmosfera neizrečene prijetnje u kojoj su ljudi sumnjivi samo zato što nisu Hrvati – ili zato što su Srbi, da budemo posve precizni. Jer da se razumijemo: parlamentarni zastupnik javna je personifikacija njegovih birača; što njemu, to ide njima; u javnosti je njegova privatna osobnost nevažna. Zato, što mislite, kako se osjećaju srpske starice i starci po opustjelim i mračnim selima Banije, Korduna i Like, koji su proteklih trideset godina proživjeli u neprestanom strahu, i od »svojih« i od »njihovih« – ma koga smatrali »svojima« i »njihovima« – kad na svojim poluraspadnutim televizorima gledaju svog saborskog zastupnika kako pred kamerama mora objašnjavati da nema ništa protiv Hrvatske? »Ako je njemu tako, što se tek onda nama sprema?« – jedino je pitanje koje tim ljudima, u sličnim trenucima, može pasti na pamet. A to pitanje, dakako, i jest pravi smisao svih ovih upornih periodičnih napada na Pupovca.

No, svi mi sve to dobro znamo. Svi mi u Hrvatskoj dobro znamo da Pupovac, čak da i jest četnik kakvim ga desni radikali uporno lažno predstavljaju, pa čak da to i hoće, ne bi mogao nauditi Hrvatskoj. Ali, Milorad Pupovac nije četnik, nego mirotvorac – svi u Hrvatskoj to jako dobro znaju. Pupovac ne želi nauditi Hrvatskoj; upravo obrnuto – svi u Hrvatskoj to jako dobro znaju, uključujući i ove koji o njegovome navodnom izdajstvu zahtijevaju saborsku raspravu. Problem nije u tome znamo li svi mi da Pupovac nije izdajnik – jer znamo – nego je problem u tome imaju li novinari i mediji hrabrosti i snage javno reći da nije. Ne, oni to nemaju. Uvjerljivim dijelom hrvatskog novinstva, naprosto, upravlja refleks hijena.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka