Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 2n
Sutra: 5° 5° 2n
12. prosinca 2018.
Pronađena zemlja

kolumna KOMENTAR BORISA PAVELIĆA Čudovište humanosti

snimio Davor Kovačević
snimio Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 5. studeni 2018. u 20:21 2018-11-05T20:21:00+01:00

No, da konzekventnije skratimo priču, ne bi li bilo najbolje da mi, ako gospodin političar već tvrdi da »mentalitet Istoka« zaslužuje tek »fortifikacijske prepreke«, sav taj Istok odmah lijepo »potaracamo«, kako je to 2003. u Iraku recimo poduzeo George Bush, pa da se jednom za svagda riješimo tog opasnog mentaliteta?

Dok migranti spavaju pod vedrim nebom, policajci stoje pod vedrim nebom. Migranti dobivaju topli obrok, a policajci paštetu i kruh i tako u četiri smjene, i tako već pune tri godine – to je u subotu izjavio Nizar Shoukry, član Glavnog odbora Mosta i potpredsjednik Vukovarsko-srijemske županijske skupštine, zauzimajući se za rigorozno, vojno sprečavanje ulaska izbjeglica u Hrvatsku. Nećemo ulaziti u osobne motive i moralnu vjerodostojnost toga političara, Sirijca koji tri i pol desetljeća živi u Hrvatskoj, ali ćemo reći da njegova izjava sažima sav cinizam, bezosjećajnost i hotimično nerazumijevanje što ga prema prezrenoj migrantskoj ljudskoj masi izražava cijeli hrvatski politički establishment.

Jer, kako se to može uspoređivati migrante i policajce, sugerirajući pritom da je migrantima i bolje nego policajcima? Kako se to može pozivati na humanost, a istodobno tako očito iskrivljavati stvarnost? Kako se može zaboraviti da su migranti očajnici današnjega svijeta koji riskiraju živote i sve što imaju ne bi li se domogli svojega mutnog sna o boljem životu, dok su policajci zaposlenici države koji za ono što rade dobivaju redovnu plaću i zaštitu sustava? Kako se to, bez grižne savjesti, može s toliko ravnodušnosti govoriti o »sigurnosti države«, a zanemarivati gole živote?

Prije tri godine, Nizar Shoukry odlikovan je za humanost u dobrovoljnom pomaganju izbjeglicama kada su 2015. prolazile kroz Hrvatsku. Pa kako su to tada bile dobrodošle, a do danas su se pokvarile do mjere da će Shoukry izjaviti i ovo: »Ja, kao Hrvat koji poznaje mentalitet Istoka, predlažem da odmah počnemo raditi na fortifikacijskim preprekama i to prvo od juga zemlje prema istoku.«? No, da konzekventnije skratimo priču, ne bi li bilo najbolje da mi, ako gospodin političar već tvrdi da »mentalitet Istoka« zaslužuje tek »fortifikacijske prepreke«, sav taj Istok odmah lijepo »potaracamo«, kako je to 2003. u Iraku recimo poduzeo George Bush, pa da se jednom za svagda riješimo tog opasnog mentaliteta? Shvatite to, naravno, samo kao gorki sarkazam: željeli smo reći da ima nečeg upravo čudovišnog u prijedlozima što ih ovih dana iznose hrvatski političari, upinjući se dokazati da je »Hrvatska humana zemlja, ali mora štititi svoje granice«.

Tek je nešto manje čudovišna medijska magla što se podigla oko rasprave hoće li predsjednica Republike u Maroko, na potpisivanje Globalnoga sporazuma za sigurnu, urednu i redovnu migraciju. Taj sporazum Hrvatska je, zajedno s još šezdeset država, potpisala još u svibnju, a službeno će biti prihvaćen u Marakešu, 11. i 12. prosinca. Umjesto da mediji temeljito rasprave sadržaj i posljedice toga sporazuma, oni su postali reklamnom agencijom predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, koja je svoju nevažnu odluku da ne otputuje u Marakeš, uz pomoć medija, pretvorila u još jedan efikasan predizborni trik. Posve je, međutim, irelevantno hoće li predsjednica u Marakeš ili neće, kao što je irelevantno zna li za to vlada ili ne: važan bi trebao biti odnos prema ljudima, što i jest glavna tema UN-ova dokumenta.

Ključna njegova odredba, naime, u normalnome bi se svijetu činila samorazumljivom, ali u svijetu današnjice, ona to naprosto nije: sporazum zahtijeva da se načela ljudskih prava primjenjuju i na migrante te da ranjivi među njima budu primjereno zaštićeni. A Hrvatska je danas među brojim zemljama svijeta koje otvoreno krše oba ta zahtjeva.

Hrvatska, bez ikakve sumnje, migrantsku krizu ne rješava u skladu s načelima ljudskih prava, i najranjivijima od njih ne pruža primjerenu zaštitu. U Hrvatskoj, načelo »zaštite granica« od navodne migrantske prijetnje, osnaženo istom takvom politikom Europe, postalo je opravdanje za pretvaranje ljudi u bespomoćne žrtve državne samovolje. Da bi se vidjelo što to znači, valja samo poći tu blizu, preko granice, u Veliku Kladušu i Bihać, pa se i osobno uvjeriti što znači »živjeti pod vedrim nebom« i »dobivati topli obrok« na blatnjavoj livadi, pod najlonima koji ne štite od kiše i hladnoće.

To, uvjerili smo se i osobno, pouzdano ne znači ono što sugerira Niraz Shoukry i njegovi hrvatski politički kamaradi: da je izbjeglicama divno, i da zloupotrebljavaju humanost zemalja slobodnoga svijeta; naprotiv. Ako, dakle, u Hrvatskoj postoji volja za ozbiljnim razgovorom o humanome odnosu prema ljudima na granicama, treba prestati govoriti o izbjegličkoj opasnosti, i početi govoriti o opasnosti od hrvatskoga političkog establishmenta. Parafrazirajmo: tko ne želi govoriti o hrvatskim političarima, taj neka šuti o izbjeglicama.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka