Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
24. listopada 2019.
Pronađena zemlja

BORIS PAVELIĆ Spomenik zaboravu

BORIS PAVELIĆ Spomenik zaboravu
BORIS PAVELIĆ Spomenik zaboravu
Autor:
Objavljeno: 26. lipanj 2019. u 17:10 2019-06-26T17:10:41+02:00

Pristojnim ljudima ne trebaju židovske organizacije i intelektualci - od istaknutih pojedinaca, preko obje zagrebačke židovske zajednice, pa do Svjetskoga židovskog kongresa te izraelskih i židovskih medija - da razumiju kako je u Hrvatskoj nužno komemorirati žrtve ustaškoga genocida nad Židovima, ali i nad Srbima i Romima, kao i ustaško nasilje nad političkim neistomišljenicima

Najmanje dvije godine zagrebačke se židovske zajednice protive spomeniku svim žrtvama Holokausta u središtu Zagreba, i najmanje dvije godine gradska ih vlast demonstrativno ignorira. Cijela javnost zna da židovska zajednica ove zemlje - preciznije, ono što od nje preživljava nakon što je u Holokaustu gotovo istrijebljena - s punim pravom zahtijeva spomenik ubijenima u Zagrebu i Hrvatskoj, a ne svim Židovima nestalima na prostranstvima okupirane Europe. Za taj zločin, naime, nisu odgovorni Hrvati, nego Nijemci - i oni se s njim kako-tako nose.

Hrvati, međutim, evo već duže od sedam desetljeća ne uspijevaju smoći snage da čista srca i s voljom za istinom progovore o ulozi svojih očeva i djedova u likvidaciji gotovo svih Židova koji su u ono vrijeme živjeli u Hrvatskoj.

A spomenik svim žrtvama, koji gradska vlast kani sagraditi u središtu grada - točno na mjestu s kojega su ustaše slale Židove u smrt - neće taj nacionalni bijeg od odgovornosti ispraviti, nego obrnuto: osnažit će ga i pretvoriti u normu, a glavni grad i cijelu naciju u zatočenike kolektivnog licemjerja, na kakvo nas, avaj, nacionalizam odavna već pokušava priviknuti.

Ipak, ima još vremena da ne bude tako. Premda je Skupština grada Zagreba još 4. lipnja, s 37 glasova »za« i tri »protiv«, odlučila sagraditi Spomenika žrtvama Holokausta, ima još vremena da trajna sramota bude izbjegnuta, te da »spomenik zaboravu« - slobodno ga tako možemo zvati - ili ne bude izgrađen, ili da njegova svrha bude promijenjena, pa bude posvećen ubijenima u ustaškome zločinu, kako bi ova generacija napokon priznala što je od 1941. do 1945. počinjeno u hrvatsko ime, i time otvorila put životu u istini - istini ljudskoj, etičkoj, svjetonazorskoj, povijesnoj, političkoj; istini koja proizlazi iz temeljne i neporecive činjenice da je ustaški režim, uzurpirajući hrvatsko ime, počinio genocid na Srbima, Židovima i Romima, likvidirajući u svojim vlastitim logorima, kada je o Židovima riječ, tri četvrtine od oko trideset tisuća ljudi, koliko ih je ubijeno na području cijele NDH. A od tog zločina, kako neki dobro znaju, prijeratna energična, živa, ambiciozna i nadasve patriotska zajednica nikada se više nije oporavila.

Zagrebačka skupština naprosto treba promijeniti odluku o tome kome će biti posvećen spomenik u središtu Zagreba. Ništa manje, činovnici gradonačelnika Bandića trebali bi prestati širiti praznjikava uvjeravanja kako će grad posebno komemorirati i Židove ubijene u NDH, i to samo nekoliko stotina metara dalje od kontroverznog spomenika, u bivšoj Tvornici ulja u Branimirovoj ulici, još jednome važnom zagrebačkom pogonu koji su ustaše oteli zakonitim vlasnicima - Židovima.

Čak da grad to i kani - premda jamstava naravno nema - valjalo bi pitati, što će Zagrebu na petstotinjak metara dva spomenika ubijenima u Holokaustu? Kani li vlast hrvatski glavni grad pretvoriti u memorijal žrtvama zločina Drugoga svjetskog rata? Ne bismo dakako imali ništa protiv da i Hrvatska i Zagreb prikladno obilježe sva mjesta ustaškoga nasilja, pa da nacija napokon spozna razmjere nasilja poglavnikove terorističke klike - ali čemu još, uza sve to, što svakako jest potrebno, još i spomenik za šest milijuna Židova ubijenih širom Europe u pogromu njemačkih nacista? Kakve veze ima nacistički genocid sa središtem Zagreba, drugoga najvećeg grada zemlje koja se, jedina u Europi, sama oslobodila okupacije od nacista, fašista, ustaša, četnika i ostalih? Zašto, ako već gradimo spomenik Židovima ubijenima na Baltiku, Ukrajini i Poljskoj, ne bismo - ako karikiranje na ovome mjestu nije neprimjereno - sagradili i po spomenik žrtvama svih genocida u povijesti, od onoga u Srebrenici, preko turskoga nad Armencima, do kolonizatorskog u objema Amerikama?

Dakako da je sve to nepotrebno. Dakako da je sve to nedostojno. Dakako da je sve to neugodna revizionistička opsjena. Pristojnim ljudima ne trebaju židovske organizacije i intelektualci - od istaknutih pojedinaca, preko obje zagrebačke židovske zajednice, pa do Svjetskoga židovskog kongresa te izraelskih i židovskih medija - da razumiju kako je u Hrvatskoj nužno komemorirati žrtve ustaškoga genocida nad Židovima, ali i nad Srbima i Romima, kao i ustaško nasilje nad političkim neistomišljenicima. I ne treba to Hrvatskoj zato da se hvasta općenitom i nedorečenom - dakle navodnom - otvorenošću svojega glavnog grada, nego zato da već jednom započne proces masovnoga i cjelovitog spoznavanja pune istine o strahoti hrvatskoga sudioništva u nacističkome zločinu Drugoga svjetskog rata.

Dok to Zagreb ne učini, Bandićev memorijal žrtvama Holokausta bit će tek spomenik zaboravu, a ulicama glavnog grada vući će se repovi one guste magle iz noćne more koja se, sviđalo se to nama ili ne, uistinu bila dogodila.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.