Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 1
Sutra: 5° 5° 1
12. prosinca 2018.
PRONAĐENA ZEMLJA

kolumna BORIS PAVELIĆ I novac u migrantima prepoznaje šansu

Foto Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
Foto Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 3. studeni 2018. u 22:51 2018-11-03T22:51:50+01:00

Samo još političari ne vide da su izbjeglice šansa ove zemlje, kao što je ova zemlja šansa izbjeglicama. Samo još političari, u svojoj kratkovidnoj poslušnosti nagore promijenjenoj Europi, poslušnosti naslijeđenoj još iz vremena tuđmanovske demokratske nezrelosti, ne vide da koncept »tvrđave Europe« vodi u nasilje, autoritarizam, strah, kolektivno osiromašenje i raspad EU-a. Samo još hrvatski političari ne vide da postoji i obrnuti put od nasilja nad ljudima, pucanja na djecu, jačanja represije, blokiranja granica, izbjegavanja odgovornosti i zaobilaženja demokratske kontrole. Samo još hrvatski političari tvrde da se treba bojati izbjeglica, i samo oni još umišljaju da nasilju nema alternative.

Jer, ima alternative. I ne govore o njoj više samo moralisti i aktivisti za ljudska prava. Proteklog tjedna, jasnu su alternativu izložili oni koje se ne doživljava tek demokratskim zanovijetalima koje, eto, u demokraciji valja podnositi, ali ih nitko nije dužan slušati; izložili su je poduzetnici, ljudi koje se smatra pokretačima društvenog razvitka, i koji bi to, bez ikakve sumnje, i trebali biti.

Skup o zapošljavanju migranata i izbjeglica, koji je protekloga tjedna organizirala Hrvatska udruga poslodavaca (HUP), nije zadobio zaslužen javni interes, a nije to ni čudno, ima li se na umu prevladavajuća kolektivna predodžba o izbjeglicama kao prijetnji, koju političari svesrdno pothranjuju. Pa ipak, bio je to važan skup, koji je pokazao da postoje ljudi koji shvaćaju kako predrasude vladajućih nemaju veze sa stvarnošću, te da postoje institucije koje su sposobne razgraditi te predrasude. Skup HUP-a, naprosto, pokazao je kako društvo posjeduje sposobnost da postigne najhumanije što se s izbjeglicama uopće može postići: njima da se ponudi sigurnost, posao i dom, a da zemlja od toga istodobno dugoročno profitira. U Hrvatskoj, dakle, postoji rješenje od kojega će koristi imati i građani i izbjeglice – samo što političari to uporno odbijaju priznati.

Pritom naglašavamo: humano rješenje nisu predlagali aktivisti za ljudska prava, nego poduzetnici, ljudi koji zapošljavaju. Pavo Ćorluka, vlasnik Sanatorija Ćorluka, u kojemu djeluje nekoliko domova za stare i nemoćne, istodobno i dužnosnik HUP-a, pozvao je kolege da zapošljavaju migrante, jer, tvrdi, »oni su naša šansa i budućnost«. Ćorluka se ne zanosi ideologijom političara o »demografskoj obnovi«: »Svaki se ponedjeljak pitam koliko mi je radnika preko vikenda otišlo na Zapad. Svi vi znate koliko agencija vrbuje ljude i odvodi ih u zapadne zemlje. Možemo se mi zavaravati da će naši ljudi ostati, ali migranti su naša šansa«, kazao je poduzetnik koji je u jednom od svojih domova zaposlio pet izbjeglica, a planira još tridesetak. Zadovoljan je. »Naša iskustva s tim ljudima pozitivna su: motivirani su za rad, dobro se integriraju, naši su zaposlenici ugodno iznenađeni njihovim radnim vještinama, ali s njima treba individualno raditi. Poslodavci trebaju probijati barijere«, poručio je. Ćorlukinim se pozivima pridružila i Anny Brusić, direktorica Udruge malih i srednjih poduzetnika pri HUP-u: »Poduzetnici su senzibilizirani za zapošljavanje migranata. Ono je važan element integracije tih ljudi u hrvatsko društvo«. Pragmatičnošću tipičnom za one koji rješavaju probleme, umjesto što od njihova stvaranja, poput političara, žive, Brusić je poručila kako hrvatsko zakonodavstvo omogućava azilantima da nauče jezik i zaposle se, što bi im, naglasila je »omogućila svaka pametna država«.

Štoviše, sastanak u HUP-u razotkrio je još jednu ohrabrujuću činjenicu, koja ruši stereotip o nevladinim organizacijama kao o suvišnim društvenim zanovijetalima: poslodavci, naime, jasno prepoznaju da su za socijalizaciju izbjeglica nevladine organizacije nezaobilazne. Anny Brusić, štoviše, poručila je kako bi država morala pronaći načina da financira nevladine organizacije koje pomažu izbjeglicama, jer bez njihova angažmana, niti će migranti pronaći sigurnost i mir, niti će ova zemlja iskoristiti šanse što ih ti ljudi sobom nose.

Pa, ako je sve to tako, kako je moguće da na hrvatsko-bosanskoj granici toliki ljudi još tavore u blatu? Kako je moguć takav zapanjujući raskorak – da poduzetnici hvale migrante zahtijevajući da ih se dobro primi i zaposli, a država nastavlja represiju kao da se ništa ne događa? U Hrvatskoj, s njezinom slabašnom demokratskom kulturom, uobičajilo se da vlast ignorira upozorenja i zahtjeve aktivista za ljudska prava - ali zašto ne sluša poduzetnike, kapitaliste, one kojima i prečesto servilno služi? Odgovor je banalno jednostavan: Hrvatska je vlast kratkovidna, ksenofobna i nedorasla zahtjevima vremena. I nije – a to je još opasnije – imuna na fatalnu zavodljivost nasilja nad nemoćnima. E pa, ako se čak i novac, ta često bezosjećajna sila, toj političkoj nezrelosti počeo suprostavljati – a jest – tada je uistinu krajnji čas da joj dođe kraj.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka