Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
12. prosinca 2019.
'Pronađena zemlja'

kolumna BORIS PAVELIĆ Deklaracija o nepovjerenju - čedo političkog autizma i prijetvornosti

foto: Patrik Macek / PIXSELL
foto: Patrik Macek / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 15. prosinac 2018. u 17:38 2018-12-15T17:38:55+01:00

E sad – kakva to politička prijetvornost mora biti, pa da jedan parlament sroči visokoparan dokument i proglasi ga nekom vrstom zaglavnog kamena budućih odnosa prema susjednoj državi, a da u njemu prešuti krucijalni nalaz međunarodnoga suda o prirodi, uzrocima, posljedicama i odgovornosti za cijeli jedan krvavi rat...

Deklaracija hrvatskoga Sabora o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i europskom putu BiH«, koju je jučer usvojila HDZ-ova saborska većina, dokument je nepovjerenja koji, u najbolju ruku, iznosi tek HDZ-ov glas o Kuli babilonskoj u koju se pretvorila politička BiH. Vjerna kontinuitetu dosadašnje neiskrene – svojedobno i zločinačke – politike HDZ-a BiH prema vlastitoj zemlji, deklaracija tu neiskrenost samo još produbljuje i, što je najlošije, zadugo želi i Hrvatsku obvezati na isti takav, neiskren i nedorečen odnos prema susjednoj zemlji, koji evo već gotovo trideset godina – u skladnoj suradnji s ostalim dvama nacionalizmima – neprestano pogoršava odnose u susjednoj državi, ma koliko se HDZ-ove vlasti u obje zemlje zaklinjale da su se, eto, nekim čudom odrekle Tuđmanove opsesije podjelom BiH, te u tišini prigrlile ideju o skladnoj, jedinstvenoj i uravnoteženoj zemlji.

No, to poistovjećivanje Hrvatske s politikom HDZ-a i jest, čini se, prvenstveni cilj deklaracije: HDZ njome naprosto želi preuzeti monopol nad tumačenjem novije povijesti BiH i hrvatskim političkim zadacima za budućnost te zemlje, kako bi sebe samoga amnestirao, a vlastitu odgovornost za propast bosanskih Hrvata, zajedno sa suodgovornošću za propast zemlje, prebacio na cijelu hrvatsku politiku, javnost, društvo i državu. To treba prozreti, i tome se treba oduprijeti.

Deklaracija je opsežan dokument na tridesetak stranica, s očito sveobuhvatnim i naredbodavnim ambicijama tumačenja povijesti i određivanja granica svakoj budućoj hrvatskoj politici prema BiH. Civilizacijske pretpostavke toga dokumenta stara su, devetnaestostoljetna tuđmanovska polazišta o naravi nacije, što jasno demonstrira prva rečenica poglavlja naslovljenog s »Ocjena stanja i ciljevi«: »Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je dio jedne i nedjeljive hrvatske nacije, bez obzira u kojoj zemlji i u kojem dijelu svijeta pripadnici te nacije obitavaju.«

Što mislite, kako će Bošnjaci i njihovi politički predstavnici – oni, dakle, na koje se Deklaracija ima odnositi ništa manje nego na Hrvate u BiH – čitati tu rečenicu? Hoće li tvrdnju o »jednoj i nedjeljivoj hrvatskoj naciji« čitati kao želju hrvatskoga parlamenta da prizna nedvojbenu autohtonost Hrvata u BiH, ili kao jasan signal da većinska politička volja u Hrvatskoj nastavlja svojatati BiH Hrvate, baš kao što je to činio utemeljitelj stranke koja deklaraciju donosi? Uostalom, što bi uopće trebalo značiti to – »nedjeljiva hrvatska nacija«? Da se Širokobriježanin, Čakovčanin i Puležan ne razlikuju?

Deklaracija nudi i »kratki kurs« povijesti BiH, oblikovan, dakako, da služi političkim zahtjevima toga dokumenta. Koliko je u toj lekciji iskrenosti, najbolje se vidi iz sljedećeg citata, kojim su autori deklaracije »obradili« razdoblje hrvatsko-bošnjačkog rata 1993/1994: »Nakon što su se tijekom 1992. godine hrvatske i bošnjačke oružane snage više ili manje koordinirano suprotstavljale velikosrpskoj agresiji, tijekom 1993. godine došlo je do međusobnih sukoba između postrojbi Armije R BiH i Hrvatskog vijeća obrane.

Taj sukob je počeo jenjavati početkom 1994. godine. Diplomatskim zalaganjem i posredovanjem Sjedinjenih Američkih Država i Republike Hrvatske, privremeni administrativni aranžmani na teritorijima pod kontrolom HVO-a i A R BiH (Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Republika Bosna i Hercegovina) te Republika Hrvatska potpisale su preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH, tzv. Washingtonski sporazum, 18. ožujka 1994. godine.« U tom je »opisu« – netočnom, uostalom – ispušten cijeli jedan rat, i cijela presuda Haškoga suda šestorici čelnika Herceg-Bosne, zajedno s njezinim nalazima – utvrđenima, podsjetimo, »izvan razumne sumnje« pred dva sudska vijeća – o političkome cilju Tuđmana i HDZ-a za nasilnim razbijanjem BiH i pripojenjem jednoga njezinog dijela Hrvatskoj.

E sad – kakva to politička prijetvornost mora biti, pa da jedan parlament sroči visokoparan dokument i proglasi ga nekom vrstom zaglavnog kamena budućih odnosa prema susjednoj državi, a da u njemu prešuti krucijalni nalaz međunarodnoga suda o prirodi, uzrocima, posljedicama i odgovornosti za cijeli jedan krvavi rat, u kojemu su protjerani ljudi, otvoreni logori, razoreni gradovi, porušeni hramovi, te sustavno i nasilno razoreno povjerenje donedavno bliskih komšija?

Kakav to namjerni politički autizam mora biti, pa da se cijeli jedan parlament upušta u minuciozne, do najsitnijih detalja precizne analize sadašnjih političkih rješenja u susjednoj zemlji, ma koliko kontroverzna ona mogla biti, a da pritom odbija ma i spomenuti odgovornost vlastite vlade za rat u kojemu je vojska pod njegovom kontrolom ubijala, razarala, pljačkala, otvarala logore, deportirala, rušila džamije…?

Iskreno se nadamo da takva hinjena deklarativnost, utjelovljena u pompoznoj hipokriziji glavnoga promotora deklaracije, dvostrukog zastupnika Bože Ljubića, nikoga izvan Sabora neće zavarati – kad već jest cijelu ovdašnju političku klasu, neodgovornu ne mnogo manje nego što je bio njezin otac utemeljitelj, pod čijim spomenikom ovih dana mlate ljude koji o znamenitom »demokratu« imaju reći koju kritičku riječ.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.